Vicko Goluža: Pesimizam je poguban, prepustite se životu

Toliko je vrijednih, samozatajnih i požrtvovanih ljudi o kojima, na žalost, ne znamo puno. Jedan od njih je Vicko Goluža, dugogodišnji ravnatelj Doma za starije i nemoćne na Ksaveru u Zagrebu, ratni pomoćnik ministra rada i socijalne skrbi, pjesnik i čovjek velika srca i empatije, osobito za slabije i nemoćnije što pokazuje i daljnjim obilascima doma u kojem je radio, iako je u mirovini.

Vicko Goluža je diplomirani ekonomist, pjesnik, veliki emotivac koji prezire licemjerje i laž zbog kojih je, kaže, obolio, a koje je najprije izbliza vidio radeći za vrijeme studija kao kondukter u tramvaju i autobusu: Švercali su se najviše uglađena fina gospoda, bar su tako izgledali, oni koji glume neku ljudskost, ono što bi trebalo dominirati svijetom a zapravo čim uhvate priliku skidaju masku i postaju ono što jesu.

U predratno je vrijeme gospodin Goluža bio prvi direktor Republičkog fonda socijalne zaštite. Zatim, u vrijeme rata, postaje pomoćnik ministra rada i socijalne skrbi za civilne žrtve rata. Ni granate, prisjeća se, nisu ga omele u obilasku centara diljem naše zemlje. Za to razdoblje u fondu i u ministarstvu mislim da sam se potpuno predao onima koji su silno trebali nekoga da im pomogne. 1 400 invalida bez dijela tijela, za tih 8 godina ušlo je u moj ured. Molim vas samo primite 1 400 ljudi bez dijela tijela, da nije imao nogu ili ruku, trebalo je to nositi kao čovjek, ako ste čovjek.

Kakav je čovjek, pokazuju i 4 mandata od po 4 godine na čelu Doma za starije i nemoćne na Ksaveru. Nije bio običan ravnatelj doma - obilazio je sobe, pisao i recitirao pjesme, dva je puta bio kum na vjenčanju, dolazio bi i vikendom. Sve svoje emocije pretače u stihove. Prvom zbirkom pjesama "Ruka na srcu, srce u ruci", kaže, liječio je rane kad je Hrvatska bila napadnuta. Drugu, "Tri Hrvatske", napisao je potaknut stanjem u našoj domovini.

Iako je u mirovini, gospodin Vicko Goluža ne miruje. Već je u 6 ujutro na bazenu. Ima 4 sina i suprugu, kako je zove, golubicu, koja je uvijek uz njega, te sedmero unučadi s kojima svaki dan provodi po četiri sata. Čita, piše treću knjigu. I dalje, kad god stigne, obilazi umirovljenike na Ksaveru. I ne prepušta se pesimizmu koji je, kaže, poguban - već životu u svoj njegovoj punini.

Ocijeni članak