12. lipnja 1901. - Lovac na glasove

Mladi Englez Fred Gaisberg, fanatično je snimao mnoge poznate ličnosti u doba kad je gramofon još bio bjelosvjetsko čudo.

Tražeći tržište za zabavnu novotariju put ga je, zajedno s bratom Willom, nanio u Petrograd jer je želio zabilježiti glas ruskog cara. No ugovoreni susret 12. lipnja 1901. neslavno je propao jer se ustrašeni Nikola II. nije pojavio pred došljakovim mikrofonima.

Englezi su mnogostruko nadoknadili gubitak. „Upecali“ su slavnog basa Fjodora Šaljapina, doduše, ne bez velikih muka. Plavokosi div za kojim je poludjela operna publika, nije mogao shvatiti zašto bi se njegov glas mehanički kopirao, kad ga svi slušaju na pozornici. „Učinit ću vas besmrtnim jer mogu konzervirati vaš genij“, uspješno je zaigrao Fred Gaisberg na pjevačevo častohleplje. Snimanje se bilo krajnje mučno. Šaljapin je satima kasnio a nije htio pjevati ni bez publike, samo u nekakve trube i splet žica. Zato su ga u studiju morali okružiti statistima da mu oduševljeno plješću, baš kao u današnjim TV emisijama.

Gaisberzi su sa Šaljapinovim pločama požnjeli tako velik uspjeh da su se pojavile i prve krivotvorine, danas bismo rekli pirati. Kupci su bili toliko naivni da su im prevaranti umjesto Šaljapina najčešće prodavali snimke nečijeg tuđeg, kreštavog glasa.

Još iste godine Fred Gaisberg je "lovio glasove" po Indiji a sljedeće, 1902., u Milanu je prvi snimio Enrica Carusa, koji je, za razliku od Šaljapina, upravo uživao pjevati „u glasovnu mašinu“. Zahvaljujući slavnom Carusu gramofonska ploča zavrtjela se cijelim svijetom. Diskografija je počela nezadrživ razvoj koji ne posustaje ni u 21. stoljeću, ali sada u modernijim, elektroničkim sustavima.

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 4,60 Broj ocjena: 5