Nadina Šuma Striborova

Krediti, pretrpanost obvezama, visoke cijene... mnogo je razloga zbog kojih često znamo reći da život nije bajka. Marina Medved Pulić uvjerena je u suprotno. Likovi, kaže, promijene ime i oblik, ali svi su oni tu oko nas. Ako joj ne vjerujete, možda vas u to uvjeri Nadina Šuma Striborova.  


'Zašao neki momak u Šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju...', počela je tako prije 99 godina Šumu Striborovu Ivana Brlić Mažuranić.

Ovo mjesto vam je bilo strašno. To je oduvijek bio divlji deponij
, počinje tako svoju Šumu Striborovu Nada Šćuka iz Podvinja, mjesta nedaleko od Slavonskog Broda. Ideja se rodila prije 19 godina na divljem odlagalištu otpada, taman po završetku Domovinskog rata. Odlučila je, govori, pokloniti nešto svojoj Hrvatskoj.

Dala se u čišćenje, ali i kucanje na vrata svih koji su joj na njezinu putu mogli pomoći. Imala sam podršku mnogih ljudi koji su mi trebali kao donatori, sponzori. Taj dio sam obavila prije nego što sam to počela raditi.  A sve što je napravila uspjela je bez ijedne kune ali s puno ljubavi i doniranog materijala. Nabraja Nada kronološki i poimence susjede, prijatelje... ma svaku dobru dušu koja joj je svih ovih godina na bilo koji način pomogla. Jedino koga se najmanje sjeti jest ona sama. A sama je svaki kamenčić, svaku dasku preko ruku prebacila.

I kad je sve priredila slikar Joško Majić je naslikao je Ivaninu šumu u Nadinoj. Joško Majić je to toliko dobro  naslikao da su se čipke vidjele na suknji, zadovoljna je Nada. Ali kao da nije dovoljno vjerovala svojim očima, potvrdu dobro obavljenog posla potražila je i od Vuka Milčića, unuka Ivane Brlić Mažuranić. Ja sam njega i njegovu suprugu zamolila da dođu vidjeti je li to to, da nisam u nečemu pogriješila, odstupila... On došao i bio oduševljen. Kao i svi koju su Šumu Striborovu barem jednom posjetili, a tetu Nadu jedino više nego Šuma vesele djeca koja ovdje zalaze.

I bez riječi svima je jasno: godinama gospođa Šćuka gradi i čuva Šumu Striborovu bez ijedne kune.  Već i na spomen kakve naknade se uvrijedi: 'Samo nek' su djeca sretna.'

Piše, riše, smišlja natpise, bilježi svaku stvarčicu koju bi trebalo napraviti ili popraviti. A popravaka je bogme bilo. Kao u pravoj bajci, ni u njezinoj guje nisu izostale.  Spriječila je tako Nada tri rušenja Šume, neizbrojive pokušaje trganja tobogana, ljuljački. U 3, 4 u noći skupljala bi opasan otpad kako se djeca ujutro ne bi ozljedila. Izlagala se napadima vandala. I pritom ponvno nije mislila na sebe. Bilo je takvih, ali nekako je to sad jenjalo.

Prisjećajući se svih uspomena, danas joj nije jasno otkud joj snaga. Kao da je od stalne i silne brige za šumu zaboravila da je ono šuma začarana.