Ojkanje oslobađa i dušu i glas

Tko pjeva zlo ne misli, a tko ojka taj oslobađa i dušu i glas. Ekipa Dobrog jutra posjetila je radionicu ojkanja nedavno održane u Zagrebu i osjetila snažna podrhtavanja od siline ovog pjevanja.

Glazbenu tradiciju ojkanja dugo već proučava i Joško Ćaleta, koji je radionicu i održavao. Podsjetio je na sve što je ojkavica bila i što je ona danas.
Zahvaljujući uvrštenju na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine danas malotko da ne zna za ojkanje – staro arhaično pjevanje koje se izvodi tehnikom potresanja glasa. To je pjevanje otvorenih prostora, pjevanje koje to stanovništvo tog prostora pjevalo i stvaralo na otvorenim livadama dok su čuvali svoje blago, putovali karavanama, svojim su glasom komunicirali, ističe etnomuzikolog Joško Ćaleta.

Stilova je mnogo, a svako mjesto ili područje ima svoj naziv za ovo staro pjevanje. U Imotskoj krajini je ganga, u Sinjskoj rera. Ojkavica u Drniškoj krajini, a u Dalmatinskoj zagori to je ojanoja. U Ravnim kotarima orzenje, stariji sloj tamo danas više pjevaju na bas pod bas… Rozganje u Lici i Karlovačkom području po junački, po devojački u Turopolju. Sve je manje ljudi na prostorima gdje su ojkavica i slični stilovi bili rasprostranjeni, pa je sve manje pjevača. Ipak tradicija se prenosi.

Ali ne samo na mlade u izvornim sredinama, već i na one u gradovima.
Na ovoj se radionici okupila lijepa ekipa i muškaraca i žena. Brzo su učili. Prvo tehniku pjevanja da grlo slobodno reagira. Slušajući stare primjere pokušamo ih otpjevati na način kako ih oni pjevaju, radi se o stilovima netemperiranog pjevanja tijesnih intervala, nestandardnih današnjoj muzici, objašnjava Ćaleta. Nešto što je krivo za današnju glazbu u ovom je glazbenom svijetu upravo to što se traži.

A mnogi će reći da je to obično vikanje i nadvikivanje. To je opća percepcija na to pjevanje, ali što se tiče estetike tog pjevanja ona je apsolutno u mnogim situacijama i sofisticiranija nego zapadnoeuropsko pjevanje, ne dvoji Ćaleta. Puno je argumenata koji idu u korist tom pjevanju osim toga dugovječnije je, iza toga su stoljeća ljudi koji su ga prenosili i koji su ga živeći u tim prostorima njegovali.

Svatko može vikati, ali ne može svatko ojkati. Ali koji imaju dobru, veliku volju sigurno će naučiti. I polaznici radionice brzo upijaju naučeno, puštaju glas baš kako treba, da se sve potrese, a najviše osjećaji. Baš kao da se negdje spajaš ili vračaš, sebi, nečemu, nečemu što se osjeća svoje, kao malo dublje, misli Ivan Latin. A Lidija Dokuzović dodaje: Vrlo je lijepo ojkati i jako sam sretna što sam ovdje i nadam se da ću naučeno prenijeti dalje. Imam svoju pjevačku grupu, pa curama donosim puno lijepih ojkačkih pjesama koje oslobađaju glas i dušu.

Usvojili su i činjenicu da se ojkanje ne uči klasično gradski - vježba, proba, nastup. Ono je dio života. Svako pjevanje nekakav je javni nastup, mnoga od tih pjevanja su kratka, traju kao ljudski dah, 30 s. U tih 30 s emocije izađu van, vrlo su intenzivne… Takvo je i to pjevanje – intenzivno, jasan je Ćaleta. Iskonsko. Odjekuje kao produžetak duše koju istodobno oslobađa, hrani i veseli.

Starohrvatski napjevi izvedeni ojkavicom nisu samo dio tradicije, nego i odraz slobode glasa i duše mnogih hrvatskih područja.