Logožari, tradicijske torbe popularne i danas

Nekada, ne tako davno, nije bilo vrećica raznih boja, oblika - načinjenih od raznih materijala, već je postojao ceker koji je služio za odlazak u trgovinu, ali i prenošenje raznih stvari.

Jedan takav pravio se od močvarne biljke rogoz, trajao je po desetak godina i zvao se logožar. Danas ih ima vrlo malo, a ekipa Dobrog jutra otišla je u Koprivnicu gdje gospođa Marijana Abram još čuva tradiciju izrade takvih cekera. 

Pletenje logožara je u našoj obitelji još od pradjedova pa su generacije koje su nastavljale moji roditelji. Nas je bilo četvero i time se nitko nije bavio. Ja sam jedina od braće nastavila raditi logožare, iz hobija, da ne odu u zaborav, kazuje logožarka Marijana Abram. Koprivničanka Mirjana jedna je od rijetkih koja još njeguje tradiciju izrade cekera od rogoza - takozvanih logožara.

U mnogim je krajevima Hrvatske logožar bio poput torbe ili vrećice koja je služila za namirnice iz trgovine, nošenje hrane u polje ili alata za obrtnike. Radi se iz prirodnog materijala, koji je dugotrajan pa jedna logožar može trajati i do 10 godina uz svakodnevnu upotrebu, otkrila je Marijana. Taj prirodni, ekološki materijala dolazi od biljke rogoz koja raste u močvarnim područjima, poznate po smeđim duguljastim cvjetovima. Postoji muški i ženski rogoz, a celeri se rade samo iz ženskog rogoza koji nema batove. Žanje se početkom 8. mjeseca, to je biljka  koja raste u mulju, a dobro je samo ono što raste pod vodom, ističe Marijana. Berba je, kaže, dost grdi posel. U vodi imate od pijavica, štakora, zmija, svega. Zato se tim poslom ne budu mladi ljudi bavili, za njega mora biti ekstra ljubav.

Nakon što se izvuče van iz vode, biljka se reže na trupce veličine metar i dvadeset, prepolove se po sredini i stavljaju sušiti na livadu. Kad se osuši, rogoz je spreman postati logožar. Ceker se plete na za to posebno napravljenoj spravi – premi. U jednom velikom logožaru ima oko 1000 niti, plete se oko 7 sati.  Logožar se pravi iz jednog dijela i nakon što se na premi završi tkalački posao, slijedi spajanje stranica cekera i pletenje vijenca uz rub koji je zaštitni znak logožara. Ručke se rade posebno i upletu se unutra. One su jedini dio koji se naknadno dodaje. 

Ručke se upletu i logožar je gotov, spreman za godine uporabe, no ne kao prije za nošenje ručka u polje ili alata za rad. Danas su logožari cekeri koji se nosi u svim modernim prilikama, od odlazaka u trgovinu i nošenja knjiga do šetnje po gradu.

Ako još ljudi poput Marijane Abram bude njegovalo tradiciju - logožari se neće zaboraviti naraštajima.