Gluma ih veže i spaja

Za naše sugovornike gluma je poput zvonke radosti. U svoj su posao zaljubljeni poput malog djeteta, a iako su tijekom karijere nailazili na uspone i padove ni u jednom trenutku nisu željeli odustati od dasaka koje život znače.

Uz vlastite motive, najbolje je što su imali i potporu unutar obitelji... A kako i ne bi kada se neki njezini članovi bave istim poslom. Ekipa Dobrog jutra pojsetila je glumačke obitelji - Mirković i Nola.  


Još od ranog djetinjstva Boris Mirković i njegov četiri godine mlađi brat Mario znali su što žele biti kad odrastu - glumci. Brat je kriv za sve. On je izrazio veliku želju s pet, šest godina da bi on to probao. Igrom slučaja zatekao se u Preradovićevoj ulici u Zagrebačkom kazalištu mladih, ondašnji PIK -Pionirski studio. Mama ga je pohađala kao djevojčica, ističe Boris. Nekim čudom se dogodilo da je kao stariji brat, Boris vodio Maria. Ostao je i Boris u kazalištu, tako da smo braća Mirković od negdje 1975/76 u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Mario se prisjeća kako je doma očito pokazivao puno afiniteta za pjevanje, glumu, pa je bilo logično da me mama odvede u kazalište mladih, kao što sam ja odveo svog sina ove jeseni. Vrlo rano Mario je točno zano što će biti njegov život put, glazba ga je pokušala zavesti, ali samo se uspjela uplesti u glumačku karijeru. 

Njihovi roditelji oduvijek su bili ponosni na svoje sinove i uvijek su im bili najveća podrška. Odgledali su gotovo sve njihove predstave. Nisu se puno uplitali u karijere, ali dobar životni savijet i pouku uvjiek su bili spremni dati. Živahna braća teško su se dogovarala, ni tuča im nije bila strana. Ipak danas kažu da im je najljepše raditi zajedno, jer se najbolje razumiju. I kad se svađamo se najbolje svađamo jer se najbolje možemo posvađati. I najljepše se nakon toga pomirimo. I privedemo posao kraju na obostrano zadovoljstvo, iskren je Boris.

 
Osim što su zajedno studirali na Akademiji dramskih umjetnosti, Barbara Nola i njezin šogor Filip bili su i u istom razredu srednje škole. U taj razred smo išli Barbara, Igor Mešin, Duško Ćurlić, Marko Torjanac, vaš kolega s HTV-a Bruno Kovačević i ja. Naša strana, red do prozora bio je red koji je išao na dramsku, prisjeća se Filip. Uspomene na zajedničke trenutke s braćom Mirković kod Barbare su još svježe. Znam ih iz djetinjstva, iz ZKM-a, PIK-a tadašnjeg. Jer smo zajedno išli na dramske grupe, i radili predstave. Tad su se dječje predstave radile. Tako da smo se družili zapravo od ranog djetinjstva. I bili zaljubljeni jedni u druge. Svašta. Ali u ranom djetinjstvu, ne u odrasloj dobi. Studentskih dana se sjećam po jako veselim i razuzdanim zabavama i po tome da smo užasno puno radili.

Iako voli svoj posao, Barbara priznaje da je znalo biti i teških trenutaka. Teško je u periodima, priznaje, kada nemaš posla, recimo, za nas žene, kada rodiš dijete... Onda ti se dogode neki padovi. Ili se zamjeriš upravi kazališta. Ima tih faza kada ništa ne radiš. I onda te još k tome nitko ne zove.

Ljubav prema glumi drži ih svake sekunde, a naši je sugovornici vole jer im je njihov posao... neopisivo zabavan. Njime smo opsjednuti. Obožavamo ga. I kad radimo, koliko god se uzrujavali ili nam nešto ne štima, mi smo užasno sretni ljudi, zaključuje Barabara.