Od rezuckanja i šivanja do postolarke

Nataša Trinajstić već je s 14 godina odlučila da će postati postolarka. I mama i tata radili su u svojoj postolarskoj radionici u kojoj je i ona uvijek tu negdje bila, malo rezuckala, šivala, i tako to ide, s koljena na koljeno. Kad je odlučila preuzeti posao od oca prvo je izlučila zanat pa je sve krenulo svojim tokom i sad sam u radionici već 20 godina.

Prve cipele izradila je već u 3. razredu – jedne balerinke, crni lak i crni antilop. Obrt je pokrenuo Natašin otac 1977., u vrijeme kada nije bilo toliko uvoza pa su obrtnici bili nositelji modnih trendova u Zagrebu.

I danas Nataša u svojoj radnji njeguje klasični stil. Ima svoje stare mušterije, ali dolaze i mlađe, nove cure. Svoje stalne mušterije prepoznaje po cipelama – jer puno toga se po cipeli vidi. Mlađe generacije često dođu sa slikom cipela koje bi željele napraviti, no Nataša je ograničena formom kalupa i vrstama peta koje ima.

No u poznavanju zagrebačkog postolarskog žargona nema nikakvih ograničenja. Sve germanizme koji se koriste poznaje, čak priznaje da neke izraze i ne zna kako bi rekla na hrvatskom. Podvijanje rubova je umpiganje, tančanje rubova širfanje, šivanje lice na lice štircanje,  gumice – oberflekiSve su to germanizmi, jer su prvi postolari u Zagrebu, koliko ja znam bili Nijemci.

Vrijeme za izradu jednog para cipela ovisi o modelu. Za jednostavne treba za gornjište 6 sati, a za donjište, bez obzira na model, treba dan i pol. Neke je krojeve sama uvela, ali je Natašin otac u 50 godina napravio dovoljno modela od kojih su poneki bili ispred svog vremena. Onako, napravite modele, imate inspiraciju i onda vidite nakon 50 godina, pa to se opet nosi. Mijenjaju se visine pete i kalupi, ali krojevi su uvijek ti neki standardi.

Nada se da će od nje obrt preuzeti sin, a možda nađe i nekog šegrta, jer šteta bi bilo da Zagreb ostane bez malih obrta.