Beirut i Doha iz perspektive vozača

Mladen Jambrović je novinar, strastveni putnik i prije svega štedljivi vozač. Upravo zbog vožnje tj. obuke vožnje pozvan je nedavno u Libanon i Katar te je tamo proveo lijepe trenutke o kojima je govorio u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.

Većini nas su i dalje Beirut (Libanon) i Doha (Katar) sinonimi za ratna razaranja, vjerske netrpeljivosti, ali i glamur. Mladen Jambrović je tamo upoznao posve drugačije sredine. Oba putovanja su bila poslovna. Kao vanjski konzultant Mladen radi za Međunarodnu uniju cestovnih prijevoznika (IRU - International road transport union) čije je sjedište u Ženevi. Njihov odjel za edukaciju vozača razvija razne programe naprednih edukacija za vozače profesionalce i objedinjuje školske, odnosno trening centre u cijelom svijetu držeći istu razinu edukacije vozača. Mladenov zadatak bio je podučavanje budućih trenera novim programima vezanim uz školovanja za prevenciju sudara te za školovanje taksista.


U Beirutu je posjetio novi školski centar nevladine udruge Kunhadi. Udruga postoji 10 godina, a osnovali su je supružnici Gebrane (Fady i Lena) nakon što im je u prometu poginuo najstariji sin. Posvetili su se poticanju svijesti o sigurnosti prometa među mladima, a zbog vrlo pozitivnog imidža i uspjeha pristupili su im neke međunarodne korporacije i taksi organizacije koje posluju u Libanonu i zatražili da za njihove vozače drže treninge. Budući da je to jedna viša razina, potražili su stručnu pomoć od IRU-a i tako je Mladen odletio u Beirut. U Dohi je radio isto, ali za školski centar katarske tvrtke Karwa koja se bavi organizacijom taksi i autobusnog prijevoza i brine o edukaciji oko 6000 vozača njihovih taksija i autobusa.
Za Beirut Mladen kaže da je prekrasan grad, a ljudi još bolji. U Dohi je također bio po prvi puta, letio izravno izravno iz Zagreba, stigao predvečer i uletio u dosad neviđenu raskoš, a nije me baš tako lako impresionirati jer sam imao sreću i proputovao podosta svijeta. Za potpuni krug nedostaju još samo Južna Amerika i Australija. Temperature u Dohi oko 25° C i nevjerojatno, od tri dana koliko je bio tamo, sva tri je padala kiša. A jedan moj prijatelj, koji tamo radi, je u godinu dana doživio jednu ozbiljnu kišu i dva puta po par kapi…

Što me fasciniralo? Ludo zvuči, ali multikulturalnost i tolerantnost, otvorenost… Naime, ljudi s kojima sam se ja družio su izrazito tolerantni i potpuno neopterećeni religijom, zabavni i društveni… Bejrut je fantastično obnovljen. Tu i tamo su namjerno ostavili ožiljke rata koji je trajao desetljećima uključujući i mjesto gdje je sve počelo - Hotel Intercontinental u starom dijelu grada. Fascinirala me hrana. Fantastična, mediteranska, prilično zdrava.

I promet me fascinirao, ali u jednom kaotičnom smislu. Naime, pravila postoje i nitko ih ne poznaje niti ih se tko drži. Svatko se probija kroz promet kako zna i umije, koristeći se ili silom, odnosno pravom jačega ili brzinom ili bezobraznošću… Taksist koji me vozio prvi dan nije odvajao pogled od - mobitela. Tek kad bi netko zatrubio pogledao bi cestu, što je zapravo fascinantno… Drugi taksit je uredno prošao kroz četiri crvena svjetla kao na zelenom valu… Kružni tokovi, autoceste s kojih se izravno izlazi i ulazi na parkirališta brojnih trgovina smještenih uz šesterotračnu autocestu koja vodi na sjever iz Beiruta. Pješaci koji pretrčavaju tih šest traka među vozilima koja voze od 80 do 130 km/h…

U Dohi me fascinirala raskoš, od prvog koraka, od dolaska na Hammad International Airport, puta od aerodroma do grada osvjetljenom autocestom na kojoj su svi stupovi rasvjete 'odjeveni' u led diode i mijenjaju svjetlo od ljubičastog preko plavog, zelenog, žutog, narančastog, crvenog do ponovno ljubičastog… Arhitektura je također fascinantna. Zgrade su stvarali najjači svjetski arhitekti. Upravo se gradi nacionalni muzej koji je, inspiriran pustinjskom ružom koji je osmislio francuski arhitekt Jean Nouvel. Moderni West Bay s brojnim neboderima različitih stilova. Ponekad su stvari na granici kiča, ali sve zajedno, izgleda dosta dobro, posebno noću. Doha je golemo gradilište, najveće koje sam vidio. Gradi se posvuda. Ponekad, preko noći nestaju cijeli kvartovi potleušica i ujutro je već sve čisto i počinje gradnja nekakvog megazdanja. Zanimljivost Dohe je, primjerice, da nema dovoljno benzinskih pumpi, pa je na njima konstantno uistinu velika gužva. Galon goriva košta koliko i 1,5 l vode, ali kad ti nestane goriva stojiš u redu i čekaš što me podsjetilo na davne 'par-nepar dane'…

I u Beirutu i u Dohi, zbog posla sam u obilazak išao predvečer. Bejrut su mi pokazali domaćini, a Dohu prijatelji iz Hrvatske koji tamo rade. Središte Bejruta je potpuno obnovljeno, moderno, prepuno butika svih najvećih svjetskih dizajnera. Noćni je život prilično bogat, gastronomska je ponuda fantastična i pristupačna.