Deset dana Damaska

Otputovati u Damask, glavni grad Sirije, čak bi i zagriženim avanturistima bio golem rizik. Njega su bila svjesna dvojica slobodnih reportera, Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek, koji su u Damasku bili deset dana kako bi snimali dokumentarni film o tamošnjim ratnim strahotama. Ekipi Dobrog jutra ustupili snimke iz Sirije, a Hrvoje je ispričao i kako je protekao njihov boravak u Damasku.

Punih deset dana Hrvoje je boravio u Damasku, jednom od najstarijih gradova na svijetu. Nažalost, posljednjih se godina o sirijskoj prijestolnici ne piše zbog njezinih ljepota nego ratnih strahota koje su je zahvatile.  Sam ulazak je prepun brojnih kontrola. Trebate letjeti u Beirut, dakle u Libanon, i od tamo kopnom, autom, taksijem ili autobusom, kaže Hrvoje.

Hrvoju se na putovanju pridružio snimatelj Goran Šafarek, a njihova će životna avantura uskoro biti prikazana u dokumentarcu na kojem marljivo rade. Svakodnevno čujete detonacije i pucnjeve. Čujete bombe koje padaju iz aviona u predgrađe. Taksijem za 2 $ možete iz centra grada stići do prvih borbenih linija. U samom centru Damaska, koji je sada vjerojatno najsigurnije mjesto u samoj Siriji, svakih sto metara su vojne patrole i kontrolne točke, vrlo teško se probiti tamo ukoliko ste militant iz predgrađa, ističe Hrvoje.

Tek nakon povratka u Hrvatsku počeo je shvaćati da je bio u ratnoj zoni. Strah se javlja kasnije, u udobnosti doma i sigurnosti zemlje, priznaje. Razmišljate što se moglo dogoditi, je li me netko mogao oteti… Ubiti me. Ali u tom trenutku, tamo nisam osjećao taj strah. Unatoč svemu, život u glavnom gradu Sirije nije stao, a njegovi stanovnici zadržali su duh po kojem su prepoznatljivi diljem svijeta. Nikad nisam upoznao gostoljubljiviji narod od Sirijaca. Ne možete vjerovati da vas netko na ulici pozove u svoj kafić samo zato da vas počasti čajem ili kavom. Ili da vas pozove na ručak. Može se osjetiti da ljudi žive s ratom i s nevoljama, ali se opet s druge strane može osjetiti jedno zajedništvo među narodom koji tamo živi.

Odlazak u Siriju nekad je bio mnogo jednostavniji nego danas. Tako je Hrvoje na svoju vizu čekao gotovo tri mjeseca. Damask je grad koji je od tri i pol milijuna stanovnika se došao na čak 7 milijuna. Broj se udvostručio zbog izbjeglica koje dolaze. Ne idu izbjeglice samo u Europu već i u Damask. Dobio sam osjećaj da ljudi najčešće ne govore ono što misle. Svi će reći da im je dobro i da imaju sve što im treba, međutim mi znamo da to baš nije točno. Ljudima puno toga fali. Tri i pol milijuna izbjeglica žive u raznim zgradama koje je vlada za njih osigurala. A nemaju apsolutno ništa, žive od donacija raznih humanitarnih udruga.
U dokumentarcu se Hrvoje i Goran neće fokusirati na politiku. U filmu će biti prikazan život svakodnevnih ljudi na području pod vladinom kontrolom. I povratak života u neke razrušene gradove. Kao što je Homs koji je potpuno razrušen, pa izgleda kao Dresden 1945. ili kao Vukovar 1991. I svi oni bi najradije da taj rat prestane. Nije bitno na koji način, ali samo da razaranja nestanu. Da se vrate u svoje domove i počnu normalno živjeti.

Dok se to ne dogodi, stanovnici Damaska svaki novi dan započinju kao i dosad - s tračkom optimizma i nadom u neko bolje sutra!