'Tri zime', ' Moja borba' ili 'Otpusno pismo'

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preproučuje što čitati.


Tena Štivičić - Tri zime

Prije nekoliko dana, a uoči premijere u zagrebačkom HNK potkraj travnja,  u knjizi je objavljena drama Tene Štivičić  Tri zime. Drama je praizvedena 2014. u The National Theatre u Londonu na jednoj od najvažnijih europskih pozornica. Tena Štivičić hrabro je predstavila prijelomne trenutke svoje osobne i hrvatske povijesti engleskoj publici koja ju je prepoznala kao sjajnu dramatičarku, o čemu svjedoče odlične kritike i brojne preporuke. Drama je u New Yorku osvojila The Susan Smith Blackburn Prize, uglednu nagradu s dugom tradicijom koja se dodjeljuje dramatičarkama koje pišu na engleskome jeziku.

Drama Tene Štivičić Tri zime premijerno će biti prikazana na sceni zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta, 30. travnja u režiji Ivice Buljana.


Karl Ove Knausgård - Moja borba

Druga knjiga šestoknjižja norveškog pisca Karl Ove Knausgårda Moja borba osvojila je svijet. Pisca Karla Ovea Knausgarda uspoređuju s Proustom, a njegovi su romani vrlo opsežni zapisi o vlastitoj svakodnevici.

Moja borba roman je od 3500 stranica u šest knjiga, za sada preveden na 25 jezika, u kojima Knausgård zaista piše isključivo o svojoj svakodnevici, obvezama i rutini, dakle, riječ je o nekoj vrsti autobiografske proze, i to bez uljepšavanja i hvalisanja. Tajna uspjeha vjerojatno je u tome što je riječ o stilski odličnom piscu koji je istodobno odlučio biti posve iskren prema sebi i čitateljima. Razlog zasigurno leži u potpunom razotkrivanju sebe, obitelji, prijatelja, života književnika, književne scene. On ne želi biti netko drugi - najmanje netko bolji i važniji - i posve mu je nevažno je li uspješan ili neuspješan. Piše o prepoznatljivim životnim rutinama i svima poznatim iskustvima: svatko ide u šoping, svatko ima oca s kojim se jednom u životu razišao, svatko ima partnera s kojim prolazi uspone i padove. I naravno, većina ljudi ima djecu, što je i jedna od tema drugog nastavka Moje borbe. Tako je taj, kako ga nazivaju, književni fenomen 21. stoljeća napravio mnogo i za popularizaciju knjiga i književnosti.

U prvoj knjizi Moje borbe, prošle godine prevedenoj u nas, pratimo autorove mučne tinejdžerske godine provedene kod oca koji nikad nije zadovoljan svojim sinom. To su zapisi o odrastanju, obitelji, alkoholizmu... U drugoj je tematika ljubavna. Karl, koji je istodobno i pisac i glavni lik, ovdje nam pripovijeda o različitim vrstama ljubavi: ljubavi prema djeci, ženi, prijateljima, literaturi. Riječ je o svijetlim, ali i tamnim stranama ljubavi, pa tako i vlastitim tamnim stranama. Njih ima mnogo više nego onih svijetlih. Knjiga vrvi sukobima, konfliktima, agresijama i graničnim ponašanjem, ali istovremeno i nježnostima, strpljivošću. Malo tko bi imao hrabrosti to tako otvoreno priznati cijelom svijetu.

Upoznavši Lindu fatalno se u nju zaljubljuje, seli u Švedsku, i s njom osniva obitelj. U nekoliko godina imaju troje djece i oboje su zatečeni novim izazovima i obvezama obiteljskog života. Između čitatelja i Knausgårda trenutačno se stvara snažna intimnost. Karl je rijetko simpatičan, često je nervozan, hladan i usamljen. Ali upravo to mu daje neku čarobnu silu i zarobljava vas svojim stilom i iskrenošću dok pripovijeda o tome kako se očekivanja i stvarnost sudaraju.

Knausgårda piše o pisanju i čitanju, pijenju i pušenju, bračnom životu i roditeljstvu, o spremanju jela, šetanju s kolicima, prematanju i gimnastici za bebe. Prijatelji ga zafrkavaju da bi život pisca trebao biti uzbudljiv - a on većinu vremena provodi čisteći kuću i kuhajući. Ljudi žele skandalozne pisce, a njega se najčešće može vidjeti kako iznosi smeće iz kuće. Iz svega toga proizlazi njegov stav prema fikciji: ne pada mu na pamet izmišljati likove, zaplete, pisati o nečemu što nema veze s njegovim iskustvom – Moja borba je kod Knausgaarda borba sa svakodnevicom.

Knausgård na neki način apelira na svog čitatelja da i on preispita svoj život, da prema životu uspostavi borbeniji stav. To je zapravo velika knjiga protiv ravnodušnosti na koju se bez obzira na dužinu doista navučete, pa doista kao i mnogi jedva čekam treći nastavak.


Marina Vujčić/Ivica Ivanišević – Otpusno pismo

Marina Vujčić i Ivica Ivanišević u početku su funkcionirali kao dvoje samostalnih uspješnih pisaca, pa kao urednica i pisac, a sada su prerasli u tandem četveroručnog pisanja i napisali epistolarni ljubavni roman. Otpusno pismo pisano je u formi pisama. Intimna je to priča o svakodnevici, ali ona se odvija u virtualnom svijetu. 

U početku Otpusno pismo kreće kao priča o konačno u virtualnom svijetu pronađenim davnim ljubavnicima, među kojima su mnoge stvari ostale nerazriješene punih tridesetak godina, a godišnjica mature koja je povod za njihovo ponovno komuniciranje, dobra je prilika da se oslobode enigmi i tereta prošlosti. Irena je žena uspješne karijere u dosadnom i promašenom braku, Ignjat je neuhvatljiv i zagonetan u svim smislovima (čak i lokacije s koje se javlja). Oni trebaju razriješiti nesporazume iz prošlosti, razotkriti tajne, nadoknaditi trideset godina te odlučiti što i kako dalje sada kad su se ponovo pronašli. No, onda se dogodi ono zbog čega ovaj roman daleko nadmašuje epistolarni ljubić kakvim se na početku činio. U njihovoj se komunikaciji pojavljuje treća osoba, pisma više nisu pravolinijsko kretanje prema obnovljenom ljubavnom odnosu, u njihovu intimu upliću se i neke informacije koje nadilaze ljubavnu priču. I polako se sve jače zamagljuju obrisi njihovih osobnosti koje smo stvorili čitajući njihova prva pisma. Time se, dakako, postavlja i pitanje stvaranja lažnog ili lakiranog identiteta u virtualnoj stvarnosti, tako suvremene pojave, ali i mnoga druga poput onoga o stvaranju vlastita identiteta kroz medij pisanja i pripovijedanja.