'Dovoljno dobra', 'Sofia se uvijek odijeva u crno' ili ' Moj muž'

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preproučuje što čitati.


A. Saška Mutić - Dovoljno dobra

Roman Branislava Glumca 'Zagrepčanka', po kojem je snimljen film i napravljena kazališna predstava, prvi put je objavljen 1974. i prodan u više od 120 tisuća primjeraka, što danas zvuči gotovo nevjerojatno. Saška Mutić, koja je u doba objavljivanja 'Zagrepčanke' imala tek četiri godine, upustila se u avanturu pisanja nastavka te kultne knjige, nakon što joj je sam Glumac dao blagoslov za nastavak. Originalnoj priči pristupila je s pažnjom, poštovala je glavno stilsko određenje, pa je i nastavak napisan kao neprekinuti niz misli i osjećaja, bez ijedne točke, zareza i velikoga slova.

Saška Mutić preljubnicu, rasipnicu, nasilnu, žestoko ljutu i suicidalnu junakinju Marijanu smješta u realno vrijeme, četrdeset godina poslije. Tematski, roman 'Dovoljno dobra' zapravo je arhetipska priča o preobrazbi - jedna će nesretna žena postati ako ne sretna, a onda dovoljno dobra, a autorica se pritom koristi alatima suvremene psihoterapije.

Roman se može se čitati i ako niste pročitali 'Zagrepčanku', što je vjerojatno nemoguće.


Paolo Cognetti - Sofia se uvijek odijeva u crno

Talijanski pisac mlađe generacije, Paulo Cognetti autor je dobro poznat na filmskoj i književnoj sceni; osim dokumentarnim filmovima, od 2004. uspješno se bavi pisanjem kratkih priča i putopisa po New Yorku, bloga i romana.

'Sofia se uvijek odijeva u crno' roman je kod kojeg je čitatelj suočen s nelinearnom strukturom jer nema kronološki tijek dok pripovijeda priču o jednom neobičnom ženskom liku. Riječ je zapravo o deset poglavlja, priča iz Sofijina života i deset njezinih životnih faza koje se tek na kraju stapaju u cjelinu. Buntovna, divlja i emotivna, što se već u naslovu naglašava bojom njezine odjeće, Sofia nas iznenađuje svojom drukčijošću još kao dijete, već kao osmogodišnja djevojčica u vrijeme burnih svađa njezinih roditelja. U tom je dijelu u kojem se pripovijeda o braku njezinih roditelja i njezinom prijatelju Oscaru koji se kao dječak suočava sa smrću majke, korištena infantilna perspektiva pripovijedanja, a posebno su zanimljivi oni dijelovi u kojima Sofia razglaba o odraslima i njihovom licemjerju - recimo, nije joj jasno zašto ne bi smjela u nekoga zuriti i zašto bi djeci bilo zabranjeno zurenje ako ih nešto zanima i ako su znatiželjni?

Sofijino djetinje nezadovoljstvo njezinim obiteljskim prilikama (otac je projektant automobila, a majka nesuđena slikarica koja pati od depresije) narasta i manifestira se u njezinim stalnim nepodopštinama i nekoj vrsti jasne pobune - uvjerava svoje  profesore već u 5. razredu da je njezino ime u imeniku pogrešno jer ona zapravo čeka posvojenje, a već sa 14 godina bježi od kuće nakon što je dobila kaznu zabrane izlazaka; skriva se na tavanu prijatelja koje je uvjerila kako su njezini roditelji zli fanatici.

U jednom trenutku njezina pobuna i neprihvaćanje određenih pravila prelazi u potpuni očaj, pa Sofia pokušava samoubojstvo, nakon čega će se naći u bolnici i tamo osvijestiti svoju želju da postane glumica. Nakon toga, pod utjecajem očeve sestre novinarke, ulazi u fazu političkog aktivizma, ali istovremeno slijedi i faza propitivanja sebe kao glumice, 'osobe koja ne zna plakati ni u stvarnom životu'. Ključan motiv je pismo koje kao glumica dobiva od djevojčice s kojom je dijelila bolničku sobu i mučne trenutke kad je preispitivala i svoj odnos prema vjeri i Bogu.

Čitav je roman pisan u 3. licu, osim završnog poglavlja kojeg piše mladi pisac koji progovara o svom druženju s prijateljem i njegovom djevojkom Sofijom koja se u međuvremenu skrasila u New Yorku - to je okvir romana.

Kroz roman se provlači burna talijanska politika i usred te pozornice izgrađen je dojmljiv i karizmatičan lik, ocrtana intima jedne žene koja uvijek živi na rubu, ali se uvijek s tog ruba i vraća. Oko lika milanske djevojke pisac uspijeva zavrtjeti brojne teme: djetinjstvo, građanska obitelj, pubertet obilježen psihološkim smetnjama, do otkrića ljubavi prema kazalištu. Sofia nam otkriva istine o muškarcima i ženama, o tijelu i duši, o traženju i mimoilaženju s drugim bićem, o ljubavi. Premda se Sofija uvijek odijeva u crno, njezin je život daleko od monotone iste boje; ona je nespokojna i divlja, ali i kadra preživjeti vlastite neuroze i iskoristiti iznenadne trenutke prosvjetljenja sve dok ne pronađe vlastiti put.

Kako je rekao jedan talijanski kritičar: 'Sofia je malena gnjevna Bovary, crna poput svoje odjeće, malena Karenjina koja iznevjerava samo sebe.'


Rumena Bužarovska - Moj muž

Danas su sve preporuke u znaku ženskih likova, a ovdje imamo posla ne s jednom nekonvencionalnom glavnom junakinjom, nego čak s jedanaest njih. Propitivanje intimnih, obiteljskih, ali i društvenih odnosa u novoj je zbirci dobilo čvrst okvir braka.

'Moj muž' tako donosi jedanaest upečatljivih i majstorski, a opet minimalistički, okarakteriziranih pripovjedačica koje su fokusirane na vlastitu bračnu mikrozajednicu. Od prve priče 'Moj muž, pjesnik' u kojoj čitamo posvemašnji gubitak iluzije u vlastitu ljubav, brak i mužev pjesnički talent i razotkrivanje koliko je sve skupa bolno pogrešno, do one posljednje gdje se kratkotrajni impuls mogućeg ljubavničkog zanosa pretvara u istu takvu sliku suočavanja s pogrešnim izborom, Bužarovska nam nudi prizore iz bračnog života dijametralno suprotne od privida kojeg i same junakinje ponekad stvaraju. Oštar rez kojim pripovjedačice razgolićuju svoju bračnu intimu precizan je do te mjere da nakon njega prepoznajemo sav užas pogrešnih brakova bez ljubavi, laži i paralelnih života koji postaju dijelom svakodnevice i pokušaja suočavanja s tim začaranim krugom.

One nisu nikakve idealizirane svetice i mučenice u muškom svijetu, dapače, i one su te koje griješe i varaju ili postaju opsesivne u različitim smislovima, a svakako su najdelikatnije one priče u kojima se nimalo idealizirano tematizira majčinstvo.