Zavirite u Arhiv HRT-a, hrvatsko kulturno dobro

Kad god stignu, reporteri HRT-a posežu za bogatom televizijskom arhivom u kojoj pronalaze prava povijesna blaga. Zbog načina čuvanja i količine građe Hrvatski državni arhiv je prije četiri godine Arhiv Hrvatske radio televizije proglasio kulturnim dobrom. S pravom, kaže 60-tak zaposlenih koji s ljubavlju brinu o toj ogromnoj količini video i audio građe, ali i novinskoj dokumentaciji i notnim zapisima.

Arhiv HRT-a jedan od najvećih i najvrjednijih u ovom dijelu Europe. Ako ste pomislili kako je posao arhivara vjerojatno najdosadniji na svijetu, niste u pravu. Da mogu, mnogi bi se uselili u arhiv i zajedno s arhivarima svakodnevno ponovno otkrivali trenutke koji su nam mijenjali život, uz koje smo odrastali, koji su nas oblikovali.

Jedan od najstarijih radova koje su napravili prvi tehničari Hrvatskog radija humoreska je s pjevanjem snimljena i emitirana nepoznato kada, ali arhivirana je 1927. godine. Stotine i stotine tisuća sati čuva Fonoteka Hrvatskog radija. Iako je čak 70 % već digitalizirano, dakle olakšana je i pretraga i korištenje pohranjenih snimki, fonoteka i dalje u posebnim uvjetima temperature i vlage čuva originalne snimke

Jednako je i s novinskom dokumentacijom koju je 1964. osnovala Ankica Tuđman. Novinar kad radi neko istraživanje, neki podatak jednostavno nema na internetu, onda novinari obično dođu k nama. I ne samo novinari, nekada dođu ljudi izvana pa pretražuju, jer ovo je najjača novinska dokumentacija koja još postoji. Bilo su neke dokumentacije prije, ali nažalost one više ne postoje, objašnjava Mario Koić. Isti odjel čuva i notne zapise koje su u različitim emisijama izvodili ansambli HRT-a.

Fototeka je još jedno blago ovog odjela, gotovo da nema većih projekta hrvatskog radija ili televizije koje s barem nekoliko fotografija nisu zabilježili nekadašnji službeni fotografi.

Televizijska arhiva prava je riznica koja čuva pola milijuna sati videozapisa ne samo iz posljednjih 60 godina od kako postoji već i mnogo ranije. Sve što se arhivira valja upisati. Osnovni meta-podaci koji se upisuju su naslov emisije, autor emisije, država, grad gdje se snima, osobe i ustanove koje se pojavljuju, pozicija na vrpci na kojoj se nalazi te datum emitiranja, otkriva Edita Modlic. Ivana Stipetić i Deša Jović, 'vladarice' podataka, prve su kojima se novinar u potrazi za nekom snimkom obraća. Potom valja krenuti u potragu za željenom snimkom koja se nalazi na nekoj vrpci ili filmu. Stvar u svoje ruke tada preuzimaju Liljana Miklec i Dane Mandić. Liljana se u prostorijama Arhiva snalazi kao riba u vodi i bez problema nalazi željeni film, a Dane na montažnom stolu provjerava spojeve između kadrova, takozvane pikštele i priprema film za presnimavanje. S filmom smo počeli, s filmom ćemo završiti, kaže, jer nema dugovječnijeg medija. Uz nekakvo optimalno čuvanje na optimalnim temperaturama u optimalnim uvjetima kažu da može i 500 godina izdržati a da se film ne raspadne, da ne izgubi većinu svojih svojstava. E sad, tko doživi, pričat će…

Najdragocjeniji materijal čuva se u golemom hladnjaku. Ovdje se čuvaju najskuplje serije Hrvatske radiotelevizije. Tu su 'Gruntovčani', tu je 'Naše malo misto', tu su 'Mejaši', 'Nepokoreni grad', 'Sumorna jesen', 'Kapelski kresovi'. Tu se čuvaju dječje serije 'Bistrooki', 'Veliki i mali', 'Mendo i Slavica'. Tu se čuvaju i Titovi memoari i snimke iz Drugog svjetskog rata, nabraja Jasmina Tunjić. Tražene snimke na vrpcama stižu u tzv. međuarhivu gdje su dostupne novinarima, a film tek valja presnimiti u telekinu. Nenad Samarin to radi posljednjih 17 godina. Presnimava i brine o uređaju.

Je li posao u arhivu dosadan pitaju se mnogi. Djelatnici spremno odgovaraju: nije!.  Kad vidim one godine kada sam se ja rodila, pa vidiš kako je to izgledalo godinu dvije, tri prije toga, poslije… Kako je izgledao naš grad, država i političari… Sve skupa je jako zanimljivo. Jako. U svakom segmentu je super.