Oni moraju jesti bezglutensku hranu

Kako se s celijakijom nose djece, a kako odrasli? Razumije li društvo o kakvoj je bolesti riječ ili još trebamo raditi na tome? U 'Tjednu svjesnosti o celijakiji' (9. do 15. svibnja) ekipa 'Dobrog jutra' donosi tri priče o tome kako izgleda svakodnevica oboljelih, s čime se sve suočavaju i kako se s celijakijom nose djeca, a kako odrasli.

Stela Delišimunović u vrtić dolazi poslije doručka i odlazi prije ručka. Jede kod kuće jer u vrtiću ne može dobiti obrok kakav joj je nužan za zdravlje. Steli je u drugoj godini dijagnosticirana celijakija i iako ima tek 5 i pol godina vrlo dobro zna što to znač: Da moram jesti bezglutensku hranu.

Takvu hranu u školu svakoga dana nosi i desetogodišnja Jana Čarnohorski. Celijakija joj je otkrivena kada je imala 5 godina. Meni je celijakija značila potpunu promjenu, na početku mi nije ništa bilo jasno, jasno mi je bilo samo da moram paziti jer što god krivo učinim posljedice mogu biti velike.

Steli i Jani relativno je brzo dijagnosticirana ova bolest jer danas liječnici češće na nju posumnjaju i naprave potrebne pretrage. No prije 12 godina za Katarinu Komarica je put od pojave simptoma do dijagnoze bio dug. Bilo je baš jako naporno, jer su svi nalazi alergo testova bili uredni, a ja sam imala velike promjene na koži.  Jedni će imati probavne smetnje, drugima će simptomi biti prikriveni jer je široka lepeza simptoma celijakije. Ono što je jasno i što prvo oboljeli nauče je gdje se sve skriva neprijatelj njihova zdravlja. Glutena ima u pšenici, zobi, ječmu i raži, kao iz topa odgovara Stela.

A kad to nauče slijedi borba i svatko se u njoj snalazi na svoj način. Stela kaže da joj je 'svejedno za tu celijakiju'. Naravno da njoj nije problem, kaže mama Amalija Jurjević Delišimunović , jer ona je ta koja mora unaprijed isplanirati prehranu za cijeli dan. Celijakija zahtjeva pripremanje unaprijed, ne možeš samo tako krenuti na put ili otići nekome u goste, jer sva druženja su danas uz hranu ili zakuske. Cijela obitelj prilagođava se oboljelom, a šira zajednica često ne nudi zadovoljavajuća rješenja.

Djeci je otežana prehrana u predškolskim i školskim ustanovama, pa se njihove majke preko udruge oboljelih od celijakije 'Celivita' bore da se to promijeni. Ida Čarnohorski, Janina majka, iz njihovog iskustva shvatila je da djecu treba senzibilizirati i objasniti im što je celijakija pa je organizirala i obiteljsko predavanje o celijakiji u Janinom razredu. Predavanje je preraslo u program koji je odobren od nadležnih institucija, pa će mnoga djeca poput Janinih prijatelji iz razreda naučiti što je celijakija i kako se ponašati prema prijateljima koji je imaju. Djeca su naučila da je celijakija alergija na gluten, da Jana ne bi smjela jesti hranu koju oni jedu – žitarice i raznolike stvari koje imaju gluten, da je Jani teško ako joj daju neku hranu koju ona ne smije jesti.  A priznaju i da bi njima bilo teško da se nađu u sličnoj situaciji.

Peciva, kruh, pizza, tjestenina, keksi, kolači... sve namirnice koje često jedemo za njih su zabranjene, a izbjegavati ih nije samo izazov, potvrđuje nam to i  Katarina. Baš sam bila kruha gladna, baš mi je to bio trenutak kad sam bila stalno gladna i tu je negdje krenula moja priča. Iz te potrebe i gladi za kruhom.  Nakon savladavanja brojnih bezglutenskih recepata, odlučila je svježi kruh i slastice učiniti dostupnima svima koji moraju cijeli život paziti na opasnost zvanu gluten. Skupoća takvih namirnica još je jedan od problema s kojima se susreću oboljeli. Kilogram običnog pšeničnog brašna u veleprodaji je 2-3 kn, a kilogram našeg brašna je minimalno 25-26 kn i to je tako, ako je deklarirano i certificirano. 

Srećom, svi oboljeli od celijakije u Hrvatskoj mjesečno na recept dobiju 10 kg bezglutenskog brašna. To je veliko olakšanje za budžet, ali ne i za život jer gledati kako netko drugi jede i osjećati miris hrane koju ne smiješ okusiti njihova je, malo je reći, teška svakodnevica.