Nevidljivi ljudi Dorijana Šipuša

Sisak kroz objektiv Dorijana Šipuša, mladog fotografa, studenta snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Mnogo lica ima rodni grad mladoga sisačkog umjetnika Dorijana Šipuša. Najljepše je ovo uz rijeku Kupu. Zelena rijeka, krajolici proljeća, ljudi u šetnji ili na terasama kafića… Voli Dorijan svojim fotićem zabilježiti sretne trenutke grada, no ne zatvara oči ni pred onima koji su puni nekih drugih, gorčih priča.
O tragovima rata, siromaštvu. Beskućništvu… Problem beskućništva u Sisku me zaintrigirao zbog toga što za razliku od nekih drugih gradova poput Zagreba, Splita i Rijeke, Sisak nema prihvatilište za beskućnike i žive jako bijedno bez novca, bez ičega, osuđeni su živjeti u raznim skladištima.

Tako je nastao ciklus fotografija 'Dom' posvećen nevidljivim ljudima, kako ih Dorijan zove, jer ostali ljudi se počesto pretvaraju da ih ne vide. Što je mladoga umjetnika posebno zaboljelo. Po danu ljudi prolazi po gradu i ne primjećuju uopće njihove tragove. Noću sam osvijetlio te iste tragove i pokušao senzibilizirati javnost za problemom beskućništva te utjecati na neke promjene u ljudskoj empatiji prema njima.  Namjerno nije želio snimati beskućnike nego samo mjesta na kojima oni borave, no atmosfera fotografija itekako sugerira na njihovu prisutnost. Ljudi često misle da su beskućnici besposličari, koji ne žele raditi, ali vrlo često oni zapravo skupljaju boce. Na taj način žele ostvariti neku egzistenciju i jednostavno nemaju novca osim za hranu, nemaju da si plate ikakav smještajMislim da je jako ružno da ih ljudi ne primjećuju i da ih odbacuju jer misle da su besposličari

Uz odbačene ljude, mladoga umjetnika su zaintrigirale su i neke druge vrste odbačenosti. Poput odbačenih knjiga iz knjižnica. Išarane, zanimljivim porukama privukle su njegovu pažnju. Makro-fotografijom poruke je, kako kaže, zamrznuo u vremenu i pokazao ih svijetu. Svako vrijeme ima svoje diktate i predrasude. Dorijan se na svoj način obračunava s njima. Tako je nastala i serija fotografija 'Mars, muškarci koji plaču'. U stvaranju su mu pomogli brojni kolege glumci s Akademije. Vjeruje da je i tom serijom fotografija nešto promijenio.

Promijeniti, senzibilizirati, napraviti makar najsitniji pomak prema boljem, to je ono što vodi ovog mladog umjetnika kroz život. Sve to radi s puno ljubavi i idealizma. S fotografskim pričama o kojima se priča.