Bez harmonike kao bez hlača

U današnje je vrijeme svaki kruh teško zaraditi i mnogi se naši građani na različite načine bore kako bi prehranili svoju obitelj. Kako je zarađivati kao ulični svirač otkriva ekipa Dobrog jutra.

Valentin Celovec  ima 35 godina, a harmoniku je još kao 10-godišnjak dobio u ruke. Nakon što se devedesetih godina iz rodne Rame doselio u Zagreb nije mogao naći posao pa je odlučio početi svirati na ulici gdje je ostao do danas. Njegove pjesme, najčešće sevdalinke, odzvanjaju i u najskrovitijem gradskom kutku.
 
Na putu prema zagrebačkoj katedrali često će vas dočekati melankolične melodije Valentina koje izvodi na svojoj harmonici. Ova harmonika je teška oko 9 kila, ima 120 glasova, troglasna je. Za ulicu jako lijepa…  Kad izađem u grad, prošetati sa ženom, ili s nekim na kavu, bez harmonike sam, kako se kaže, kao bez hlača. Valentin za život zarađuje samo sviranjem na ulici, što je njegovoj obitelji, supruzi i kćerkici, jedini prihod koji imaju. Ujutro se ustanem, popijem kavu, malo porazgovaram za ženom, poigram se s djetetom. Krenem u grad, tu dođem negdje po centru. Sviram 2,3,4,5,6,7 sati, koliko treba.

Bila kiša ili snijeg, gotovo uvijek ga možete susreti u središtu naše metropole. Valentinovi romantični zvuci privuku mnoge da zastanu pokraj njega i ubace mu pokoji novčić. Zastanu, pitaju kako si, je li ide posao. Nekad se zna dogoditi da s nekim odem na kavicu, da me pozovu. Iznenadilo me je što u Zagrebu najbolje ide sevdah. Sevdalinke. Lijepe stare ljubavne pjesmice. Njegove izvedbe često znaju nagraditi i osobe koje viđa na malim ekranima. U Splitu je Danijela Martinović prošla pokraj mene. Lijepo je zastala, stvarno lijepo, kulturno. Ubacila unutra 30 kuna, pitala kako ide. A Ćiro Blažević kada naiđe pita: 'Sine, kako ide?' i ubaci 50 kuna.

Trenutak kad je prvi put uzeo harmoniku u svoje ruke ne zaboravlja se tako lako. Kad se čovjek jednom navikne na harmoniku kao i ja nakon 20 godina, onda je to dječja igra. Kad bi vi uzeli svirati harmoniku to bi onda bio veliki problem. U budućnosti se vidim, naravno, u glazbi, ali ne kao svirač. Nego kao pjevač, to mi je želja.

A dok ne ostvari svoj san i dalje će redovito svirati na ulici i svojim pjesmama uveseljavati slučajne prolaznike. Zajedno s vjernom prijateljicom koja mu je postala nezamjenjiv životni suputnik.