Hodočasnica Mara

Mara Doljak (60) Zagrepčanka je koja je svoju poslovnu karijeru odlučila nakratko prekinuti kako bi se otisnula na hodočasnički put dugačak 800 kilometara.

Mara je sve te kilometre u Španjolskoj prešla sama hodajući s pomoću štapa i s ruksakom na leđima. Unatoč i vremenskim neprilikama i neopisivoj boli u nogama, odustati nikada nije bila opcija. 31 dan i 800 propješačenih kilometara! Toliko je trajao Marin hodočasnički put znamenitom španjolskom rutom Camino de Santiago koja vodi do groba sv. Jakova.

Prošle zime kad sam se jednog jutra probudila i shvatila da ću imati 60 godina, počela sam se pitati što je starost i kako izgleda. Jedne večeri sam pogledala film 'Put' s Martinom Sheenom i to je pokrenulo proces. Idući dan sam ga pogledala ponovno i uvidjela da je to dovoljno jak izazov,  prisjeća se Mara kako je sve počelo. Izazov je bio dovoljno jak da ovu magistru farmacije i majku troje djece potakne da se počne pripremati na put koji će pamtiti cijeli život. Krenula je u rujnu prošle godine, sa štapom u ruci i školjkom sv. Jakova istaknutoj na ruksaku. Gotovo svakih 5-10 km je neko naseljeno mjesto sa smještajem za hodočasnike. I činilo mi se da je to kao jedan tunel u Europi, tunel na današnjem svijetu koji je vrlo zaštićen. Kad ste na putu vi ste kao na šetnici u nekom gradu, prolazite između ljudi i osluškujete jezike, svi se pozdravljaju s Buencamino. Ovu 800 kilometara dugačku rutu godišnje propješači 250 000 vjernika iz cijelog svijeta.

Mara bi hodala od jutra do predvečer da dnevno pređe što veći broj kilometara. Da osvojim tu daljinu koja je ispred mene. Na put je ponijela dva seta garderobe, dva para cipela, a hranu imate koju nabavite taj dan i ljude imate koje sami proberete tog dana. Pogotovo ja koja sam sama krenula, imala sam veliku slobodu biranja s kime ću razgovarati i hodati. Tu sam bila dosta probirljiva, iskreno priznaje. Mara bi dnevno prevalila 25 kilometara. A smještaj za noć uglavnom je tražila u mjestu u kojem je odlučila prespavati. Bili su to uglavnom zajednički smještaji, pa i do 40 osoba u jednoj sobi. Za putovanje se pripremala punih šest mjeseci, a iako je na putu prolazila mnoga iskušenja, čvrsto je odlučila doći do svog cilja. Prvi tjedan je bio vrlo, vrlo bolan za moje tijelo. Zbog priprema koje ja nisam dovoljno odradila. Sigurno je bilo trenutaka kad sam pomislila pa što mi to treba. Imam svoj miran život. Mogu doma čitati knjige i gledati u kompjuter, što to radim? Prošla sam kroz bol i nakon 8, 9 dana bol je nestala. I nakon toga sve ide lako. To je jedno veliko iskustvo, da ne treba popustiti boli. Da jednostavno treba proći kroz nju.

U Santiago de Compostele stigla je pred samo svitanje… Za mene nije bilo euforije. Bilo je više razočaranje u smislu da sutra više ne moram hodati.Bilo je jedno nježno, unutarnje zadovoljstvo da sam uspjela. A ući u katedralu u Santiagou je samo po sebi veličanstveno.

Iako je u sebi osjećala golemu prazninu nakon što je njezin put došao kraju, Mara je sretna jer su joj prijeđeni kilometri pomogli da vrati vjeru u život. Zov za Španjolskom toliko je jak da je uvjerena kako će istom rutom uskoro opet proći - ovaj put spremnija i jača nego ikad!