U obitelji i maslinama našao svoj mir

Svi hrvatski branitelji, oni koji su istinski stali u obranu svoje domovine, veliki su heroji, ali još veći ljudi.

Ovo je priča o jednom od njih, koji je u obrani svoga grada, Zadra, sudjelovao od prvoga dana, za domovinu je dao doslovno dio sebe. No, iako je ostao bez desne noge, iako mu je bilo teško, nije posustao, već je u svojoj obitelji i u radu našao svoj mir. Borislav Bore Pedić, hrvatski branitelj i maslinar, ispričao je ekipi Dobrog jutra svoju ratnu, životnu i priču o miru koji je pronašao u maslinarstvu.

Bio je početak rujna 1991. kada je suprugu s tek rođenim sinom i samo nešto starijom kćeri spremio na brod za Rijeku. Znao je što slijedi i nije dvojio da stane u obranu svoga grada. Granatiranje Zadra počelo je tjedan dana kasnije 15. rujna. S 24 godine krenuo sam u rat kad je trebalo, u Zadru. Bio sam u 112. i 159. brigadi i u akciji Maslenica u 7. domobranskoj pukovniji zapovjednik 7. inženjerskog voda, govori Bore.

Dvije i pol godine proveo je na bojištu, a njegov ratni put zaustavljen je zbog, doslovno, jednog krivog koraka. Dobro pamti taj 5. veljače 1994. kada je u neprijateljskom minskom polju ostao bez cijele desne noge. Bilo je teško, ali našao je svoj put i motiv za oporavak. Na kraju krajeva imao sam suprugu i dvoje djece kojima treba pokazati da se može kroz život bez obzira na sve da čovjek može i mora. Jednostavno radom, u njemu ne razmišljaš o svim drugim glupostima, lakše ti je kad nešto radiš, zaboraviš…   Za njega je stara narodna poslovica u radu je spas potpuno istinita. Svoj je mir u godinama nakon rata nalazio u izradi namještaja, ali i u maslini - simbolično može se reći.  U akciji Maslenica sam upoznao dr. Vlatkovića koji se bavi maslinama usputno i onda sam se i ja pomalo zaljubio u to i krenuo u maslinarstvo.

A pomalo je nizao i uspjehe. No na jedno priznanje, koje je dobio krajem prošle godine, posebno je ponosan. Postao je šampion, meštar od maslinovog ulja. Pobijediti je lijepo, a kad kaže struka da je to vrh to je potvrda onoga u čemu guštate…  Ipak, maslinici u njegovoj rodnoj Pridrazi i u Smilčiću znače mu mnogo više od priznanja i nagrada. Kada dođete tu, možete čuti pticu pčelaricu, vitar, nigdi nikog nema, mir, mir…  Mir za koji se toliko predano borio, za koji je dao mnogo više od dijela tijela. Mir o kojem mnogo više voli govoriti od rata. Djecu učim da znaju što je bilo i kako je bilo, a ovo drugo me ne zanima. Sastajem se s dečkima koji isto tako o tim stvarima razmišljaju, ne interesiraju me oni koji opet o ratu govore, kažem – najveći galamdžije oko rata su oni koji nisu ni bili u tom ratu.  Osjeti se u njegovu glasu i riječima i ljutnja i žalost. Sjeća se ratnog zajedništva i nije mu draga današnja razjedinjenost. Tužan je  jer Hrvatska nije postala ono o čemu je sanjao. Nema sposobnosti, samo podobnost, samo djecu učim da rade i da se od rada živi.

On im je pravi primjer, ali ne samo njima. Borac u ratu, borac u miru. Pravi vojnik…  iako je fizički zaustavljen da sudjeluje u posljednjoj bitci za domovinu, duhom je bio uz svoje suborce, koji su se zajedno izborili za slobodnu Hrvatsku.