Ivana Bilen – Budi ono što jesi i pinky ruž sa sobom obavezno ponesi!

Ivana Bilen, jedno od najprepozantljivijih reporterskih lica HRT-ova centra u Rijeci, novinarstvom se počela baviti jako rano, već u prvome razredu srednje škole, i to na Hrvatskome radiju. Za sve je kriv jedan tekst. Naime, kako je bilo vrijeme rata, Ivana, koja je tada živjela u Sisku, napisala je tekst u kojemu opisuje koliko je djeci iz Siska, Petrinje i Osijeka teško živjeti u tim ratom pogođenim područjima.

Tekst je nagrađen na Lidranu, dobio je prvu nagradu i ja sam predstavljala taj tekst čitajući ga na Hrvatskome radiju u Zagrebu. Čula me je tadašnja urednica iz Siska, koja je pitala moju mamu bih li htjela doći na radio, njoj se jako svidio moj glas i ponudila mi je da radim jednu emisiju za mlade. Tako počinje moja veza s novinarstvom, započinje Ivana svoju novinarsko-televizijsku biografiju te nastavlja: Radila sam nekoliko godina na Radiju Sisak, pa onda slijedi Otvoreni županijski radio i Radio Quirinus te nakon toga upis na fakultet na kojemu su bili i praktikumi iz televizije. Na drugoj godini Fakulteta političkih znanosti, točnije, studija novinarstva, došla sam na Hrvatsku televiziju te kako došla – tako i ostala. Evo, 2. rujna ove godine bit će 20 godina otkako sam u sretnome braku s Hrvatskom radiotelevizijom. 2000. godine dogodila se ljubav, ne u Sisku nego u Rijeci, i ja sam prešla u HRT-ov centar Rijeka. U riječkome centru sam se osjećala dobrodošlo od samoga početka, a danas, šesnaest godina nakon toga, osjećam se  kao da sam rođena Riječanka. Rijeka je definitivno moj grad, bez Kvarnera ne mogu… lijepo je doći u Zagreb ili Sisak i vidjeti kolege, ali kad dođem kući na Grobnik i vidim Riječki zaljev, moje srce je k’o kuća veliko.

Novinarka, urednica, reporterka i posljednje tri godine koordinatorica emisije 'Dobro jutro, Hrvatska' za HRT-ov centar Rijeka ističe kako je uvijek pratila emisiju 'Dobro jutro, Hrvatska' i sebe oduvijek vidjela upravo u takvome vidu novinarstva koji joj je donio mogućnost da zaviri u svaki kutak Primorsko-goranske županije pa i šire, otkrije mnogo mjesta, manifestacija i fešta te ispriča mnogo lijepih i toplih ljudskih priča gledateljima Hrvatske televizije. Sjećam se da sam bila prava mulica kad sam počela se javljati za 'Dobro jutro, Hrvatska'. To je bilo doba kad je tu emisiju vodila doajenka Hrvatske televizije Željka Fattorini, s njom su bili Drago Celizić, Davor Meštrović i Mirko Fodor, koji mi je predavao zemljopis u srednjoj školi, jedna zaista respektabilna ekipa. Emisija 'Dobro jutro, Hrvatska' moja je ljubav oduvijek i kad sam počela raditi za nju, sreći nije bilo kraja. Radeći dugo godina baš za 'Dobro jutro, Hrvatska' i većim angažmanom u emisiji postala sam prepoznatljivo televizijsko lice ne samo u Rijeci nego i šire, a u sjećanju mi je ostala situacija prošle godine na Floridi – sjedila u jednome kafiću i ljudi preko puta koji su čuli da govorim hrvatski prišli su mi i pitali je li moguće da me gledaju u Jutarnjemu programu Hrvatske televizije, kaže nam Ivana Bilen te smijući se nastavlja: Inače sam radila za cijeli program Hrvatske televizije, snimala dokumentarne filmove za religijski program, radila za emisije Prizma, More i Županijska panorama, za sportski program, dječji, obrazovni i informativni program te mogu reći da sam dosta svog zanata sam ispekla u HRT-ovu dopisništvu u Sisku, a kad sam prešla u Rijeku, samo sam sve to naučeno primijenila najbolje što znam, a najbolje se snalazim u reportaži, koju smatram kraljicom novinarstva i u njoj zaista istinski uživam. Sjećam se kako sam kad sam bila u Sisku gledala emisiju More i razmišljala o tome zašto ja ne živim na moru i zašto ne radim za emisiju More i sad dolazimo do one: Pazi što želiš, možda ti se i ostvari. Kad sam prešla u Rijeku, prva stvar koju sam radila bile su reportaže za emisiju 'More'.


Ja sam osoba koja zaista voli izazove, zato i jesam u ovome poslu, svaki novi dan nosi priliku da nas iznenadi. Kod mene nema umora, hrani me taj adrenalin i nema boljega osjećaja od onoga da je posao dovršen, prilog isporučen ili odrađen prilog uživo. Reporteri žive dan za danom i ujutro otvaraju oči svjesni da je ono što su jučer odradili daleka prošlost i da svaki novi dan počinješ iznova. Novi zadatak, nova priča, nove prilike koje te mogu iznenaditi – i ne slutiš kamo možeš dospjeti niti koga ćeš sve upoznati i komu sve možeš pomoći. Posljednje tri godine prošla sam uzduž i poprijeko ne samo Primorsku-goransku županiju nego i Istarsku i Ličko-senjsku, kaže nam Ivana te nastavlja kako su joj najdraže reportaže s otoka Krka, koje njoj kao kontinentalki imaju posebnu draž te kako je ona posljednjih sedam godina krčka kneginja i Katarina Frankopan i kako joj je, kad god radi neke priče na Krku, odmah toplo oko srca. Kaže da je jako sigurna u sebe i nikad u ovih 20 godina nije osjetila strah od kamere, dapače. Neostvarena joj je želja putovati svijetom i snimati dokumentarne filmove, i ne krije kako bi se voljela naći u emisiji Dobro jutro Hrvatska kao voditeljica.

Kad nije posvećena poslu, Ivana je posvećena svojoj kćeri Eni i plovidbi na krstašima. Posebno je ponosna što jedri na tradicijskim barkama, a jedri redovito za Krk i ima barku, svjetski poznatu drvenu pasaru, koja se zove Bodulka. Opisuje kako je njezina Bodulka postala svjetski poznata, pa kaže da je prije četiri godine bila na Festivalu mora i mornara u francuskome Brestu, 1800 km udaljenomu od Rijeke. Dva smo tjedna bili u Brestu, u kojemu su se svakoga dana održavale regate i priča završava tako da je krčku pasaru potopila francuska ratna mornarica i to je, naravno, bila vijest u svim medijima. Nikomu nije bilo ništa, vrlo brzo došli su dečki iz osiguranja, ja sam se kupala u hladnome Antlantiku, a moja krčka barka u tome je trenutku postala svjetski poznatom. Čak je i krčki gradonačelnik komentirao cijeli događaj riječima - Ja sam znao koga treba poslati, smije se Ivana.


Opušta se dugim šetnjama sa svojom 14-godišnjakinjom Enom i psom pasmine ši-cu, koji ima rođendan istoga dana kad i Ivana. Njezin godišnji odmor nije nikad klasični odmor jer se ni na odmoru ne isključuje u potpunosti te kao prava radoholičarka i obožavateljica emisije prati 'Dobro jutro, Hrvatska' svakoga dana i na odmoru. Zna samo da će s Enom na brod, pa gdje ih val odvede. Što će im se raditi toga dana to će i raditi, samo uživancija, more Ena i ona. Moja kći mi je središte svemira, kaže i s oduševljenjem govori koliko Ena ima talenta za pisanje. Tako je i ove godine Ena na Lidranu bila prva u državi u kratkoj priči, a treća na Međunarodnome natjecanju. To je naslijedila od mame, smijući se govori Ivana te zaključuje: Što god bude htjela raditi, ja ću je podržati kao što su mene u svemu podržavali moji roditelji.

Sebe opisuje kao komunikativnu, osjećajnu i nasmijanu osobu koja rado eksperimentira u kuhinji za ljude koje voli i nikad i nigdje se ne odvaja od svojega pinky ruža, koji smatra svojim zaštitnim znakom. Samo mi daj moj pinky ruž i meni je dobro, smije i za kraj poručuje mlađim kolegama: Budi ono što zaista jesi, a ne onakav kakvim te ljudi žele  vidjeti. Nemoj glumiti sebe li koga drugoga, nego budi svoj, a gledatelji će to znati prepoznati. Za mene je najveći uspjeh biti ono što jesi u društvu koje te stalno tjera da budeš netko drugi.