Svoj drugi dom našla u Ugandi

Svake tri godine, sestra Vedrana Ljubić iz redovničke zajednice sestara Kćeri božje ljubavi, zaželi se Hrvatske i rodne Bosne i Hercegovine pa se iz daleke Afrike zaputi kući. No, vrlo brzo, srce ju počne vući natrag- u svoj drugi dom- Ugandu gdje je otišla prije 18 godina biti misionarka.

Kao dijete sam se zamišljala jednog dana biti časna sestra, zamišljala sam se kao vjeroučiteljica. Kao vjeroučiteljica, zamišljala sam jednog dana biti misionarka i ići u Afriku.  Sestri Vedrani, rođenoj kao Milki prije 56 godina u župi Uzdol u Rami, želja se ostvarila prije 18 godina. Brzo mi je prošlo, dosta je posla, aktivnosti, ne mogu vjerovati da sam 18 godina tamo.

Nije otišla tako daleko da bi bila socijalni radnik, priča nam sestra Vedrana, već je osjetila poziv od Boga. Ipak, trebalo je razmisliti kako najbolje pomoći ondašnjem stanovništvu. Učenjem, naravno. Vidjela sam da treba školovati djecu, počela sam spontano… Jedan od njenih učenika postao je liječnik, a jedna svećenik. Uglavnom su to siromašna djeca, djeca roditelja umrla od side i trebalo je dugo da ih uvjerimo da je potrebno ići u školu.

Tijekom 18 godina doškolovala je 600 djece, no prije toga svojim je rukama, uz pomoć ostalih sestara iz redovničke zajednice izgradila samostan, ambulantu, školu te mlin za mljevenje žitarica. Naime, kad je stigla, nije ondje imala ni krov nad glavom. Ipak, o Ugandi samo lijepo priča, iako je među prvim afričkim zemljama po broju oboljelih od Aids-a, a i vladaju još uvijek stravični rituali žrtvovanja djece. Očekivala sam gore nego što sam našla Fra Ivica Perić kojeg je zatekla u Ugandi bio joj je potpora. Rođena u brdima, stigla je u brda, pa je imala osjećaj da je stigla kući. U Ugani ima 62 domaća jezika koje se ne isplati učiti, kaže, jer čim se malo maknete, drugi je jezik. Službeni je jezik engleski, pa se sa stanovnicima sporazumijeva se na engleskom.

Danas sestra Vedrana ima nove izazove pred sobom. U glavnom gradu Kampala zajednica je kupila kuću u kojoj školuju kućne pomoćnice – djevojke koje nisu imale uvjete ići u školu. Nakon školovanja pomažu im i naći plaćeni posao.

Kad ju pitate do kada misli biti u Ugandi, čudi se pitanju i odgovara: Ja se ne mislim vratiti…