Pinijin život u Keniji

Mnogi u daleke zemlje odlaze volontirati, a Piniju Poljaković u Afriku je odvelo pisanje diplomskog rada o klimatskim promjenama u Keniji. Tijekom 30 dana doživjela je uistinu nezaboravna iskustva koja će pamtiti cijeli život, a najviše ju se dojmio susret s afričkom djecom.

Kenija me naučila koliko sam bila razmažena, koliko sam privilegirana, koliko moram biti zahvalna za svaki trenutak u životu. Za svaku kap iz 'špine' koju pijem. I za sve ljude i bića koja nas okružuju,  prvo je što će reći Pinija Poljaković kada ju pitate kako joj je bilo u Keniji. U daleku Afriku Pinija je otišla zbog pisanja diplomskog rada. Dobila je stipendiju i bio je to onaj poziv za koji često znamo kazati kako se - ne odbija! Moj život u Keniji je izgledao potpuno drugačije nego život u Splitu. Jedan šok na dolasku, a još veći na povratku. Imate od ekstremno siromnašnih do ekstremno bogatih. Ja sam živjela na svim razinama. Probala sam sve

Mjesec je dana boravila u glavnom kenijskom gradu Nairobiju, a u nekoliko minuta uistinu je teško iskazati sve emocije koje je tamo doživjela. S obzirom da sam volonterka od srednjoškolskih dana, pola života, nekako se spontano dogodilo da i tamo odem u područje najvećeg siromaštva. Tako da sam bila u najvećem mogućem slamu, to je potpuno nesređen dio grada od milijun ljudi.  Milijun ljudi i svakodnevica u kojoj opstaju samo - najjači. Tu je veliki broj siromašnih, bolesnih, djece beskućnika. A istovremeno najveći osmijesi, najveća srca. I ono malo što imaju odmah vam sve daju. Čude se što pijete vodu jer je ona preskupa i bez ukusa. Bila sam u jednoj školici s djecom beskućnicima... Samo ću vam reći da se učiteljica rasplakala na 15 olovki jer su dotad imali dvije. Da su djeca prvi put vidjela uže za preskakanje...  Život je to prepun kušnji i izazova. Unatoč tome ova su djeca vječito nasmijana, svjesna surove realnosti koja ih okružuje. Djeca kao djeca. Svugdje su otvorenog srca i nasmijanih lica, bez obzira jer su možda bosa i bez skrbi, zdravstvene, obrazovane, roditeljske... Oni nemaju privilegiju da budu depresivni. Mnogi imaju braću i sestre od kojih su neki umrli od side, od malarije, od tifusa... I zato ne možeš biti nezadovoljan zbog gužve u prometu nego si zahvalan za svaki novi dan.

Svaki novi afrički dan Piniji je donio pregršt uspomena, a riječi jednog Kenijca zauvijek su joj se urezale u sjećanje.  On mi je rekao da svi pričaju o virusu HIV-a, virusu ebole, virusu malarije. Ali ja vjerujem da postoje samo dva virusa - virus sreće i virus nesreće. I mislim da svi mi imamo u sebi onaj virus sreće, a Kenija mi ga je sam pojačala. Tako da sam zaražena do kraja.