Rođendan generacije razasute po svijetu

Povratak u rodno mjesto i sastanak sa starim prijateljima - to je najkraći opis onog što se događalo u subotnje predvečerje na Dugom otoku u mjestu Žman, no bilo je to puno više od toga. Slavio se rođendan jedne generacije koja se razasula po svijetu i sastala da oživi uspomene i stvori nove - zajedničke naravno.

Došli su iz raznih dijelova svijeta, iz gradova Lijepe naše, a poneki i iz susjednih ulica. Vratili su se na Dugi otok, u svoj Žman, na mjesto prošlih sastanaka - ispred osnovne škole. No, povod nije proslava mature, kako to obično biva, već slavlje života. Svi su oni 1946. godište i svi imaju 70 godina. Samo to je mali broj, treba dočekat veliku brojku, ako Bog da, 'stojku', ističe Ivo Čuka koji živi u Ekvadoru. I to je moguće, jer ovo je njihov treći sastanak u posljednjih deset godina, a unatoč godinama, na svakom ih nije sve manje, već sve više… I konačno smo gotovo svi, samo jedan nam fali. 17 nas je živih, nitko fala Bogu nije umra, sretno otkriva Branka Hrbuka.

Branka živi u obližnjem Zadru, pa je zajedno sa Daliborom Antoninijem koji je ostao živjeti u Žmanu bila zadužena za organizaciju ove, može se reći, rođendanske proslave. Nije to nikakav napor, napisat obavijest i podijeliti, kaže Dalibor. Komunikacija je barem danas, za razliku od godina kada su ovdje odrastali, mnogo lakša. No prije je život u Žmanu bio drukčiji. Bilo je puno svita, pa je to sasvim drukčije bilo nego što je danas. Danas je sve prazno, kuće su puste, a u ono vrijeme bilo nas je puno, prisjeća se Branka.

No, kada se ovako generacija 1946. okupi mjesto opet zaživi novim, starim životom. To ne možeš opisati, odmah se naježim… ali volim doći, dok me budu noge nosile doći ću, govori Ivan Dragin koji živi u SAD-u baš kao i Ružarija Žampera. Darko Gačina, koji  živi u Poreču, iskreno priznaje da ga rodno mjesto uvijek vuče nazad. Stari prijatelji su se vratili u rodno mjesto. Odlazili su vrlo mladi, neki ne dočekavši punoljetnost, otišli za boljim životnim prilikama. Za toliko njih bio im je Žman premali. Premali u prostoru, ali ogroman u srcu. Lijepo je svuda, ali najljepše je u našem rodnom mistu Žmanu. Možemo mi biti svuda po svijetu, a naša krv nas vuče u naše selo, našu državu, naš Žman, iskren je Ivo.

Žman koji je protekloga vikenda bio prožet i sjetom i veseljem. Slavio se život i okupljanje. Napunila su se srca sedamdesetogodišnjaka, žmanske generacije 1946. Do novog susreta, vjerujemo, u istom, punom sastavu.