Misionar milosrđa

'Misionari milosrđa na svojim leđima nose grešnika, tješe ga snagom samilosti. Kada osjetite težinu ispovjeđenih grijeha, ograničenost svoje osobe i svojih riječi, uzdajte se u snagu milosrđa koje bezgraničnom ljubavlju dolazi u susret svima. Pozivam vas da u ovoj službi očitujete majčinstvo Crkve', tim je riječima papa Franjo odaslao u svijet nešto više od tisuću misionara milosrđa. U Hrvatskoj ih je tek četvorica, a među njima je i fra Žarko Lučić, koji svoju misiju obavlja u Splitu.

Da će širiti radost vjere fra Žarko je znao još od samog djetinjstva. Ovaj gvardijan splitskog kapucinskog samostana Gospe od Pojišana jedan je od četiri misionara milosrđa koliko ih ima u našoj zemlji. Nisam uopće imao nikakvog poimanja što to znači biti misionar milosrđa. Tako da nisam o tome ni razmišljao dok me jednog dana nije kontaktirao provincijal i pitao da li bih htio biti misionar milosrđa.

Misionar milosrđa postao je u listopadu prošle godine, a jednogodišnji mandat dao mu je sam Papa Franjo. Misionar milosrđa susreće se s ljudima koji u svojim životima i srcima nose ogroman teret grijeha koji ne mogu, barem pojedini vjernici, ispovjediti pred svakim svećenikom. Već bi morali tražiti odrješenje ili od biskupa ili od samog pape. Papa je ovlastio misionare milosrđa da u njegovo ime mogu odriješiti sve one grijehe koji su pridržani Svetoj Stolici odnosno Papi. Četiri su takva grijeha. Dva se odnose na svećenike, dva na sve vjernike.

Fra Žarko svakom čovjeku pristupa otvorenog srca. Pozorno sluša što mu ljudi pričaju te ih uvijek nastoji utješiti i podariti im unutarnji mir. Ono što Papa kaže u knjizi – jest da se ispovjednik treba pretvoriti u uho. I sve te ispovjedi koje vjernici iznesu Bog uzme, ja ne zadržavam za sebe. Jer kada bih razmišljao o tuđim grijesima ili kada bih ih prenosio na neki način na sebe tu ljudsku patnju mislim da se ne bih mogao više s time nositi. S jedne strane čovjek čuje strašne ljudske sudbine, priče. Ljudi dolaze izranjenih srdaca, traumatizirani.

U samostan je prvi put ušao na sam blagdan Velike Gospe kad mu je bilo tek četrnaest godina. Bila je to 1992. godina. Dječak iz tada razrušenog Jajca s obitelji je došao u Varaždin, a prilikom posjeta tamošnjem samostanu odgojitelj ga je upitao želi li postati fratar. Za svećenika se zaredio u zagrebačkoj katedrali 2004. Za mene to je poziv koji uvijek traje i za kojeg nikad neću biti siguran je li me Bog baš pozvao ili nije. Ali jednostavno ovo je poziv koji me vuče i uz kojeg osjećam da se ostvarujem kao čovjek.

Život u Splitu ispunjen mu je svake sekunde. Često obilazi starije i nemoćne osobe, a svoj komadić rajskog mira pronalazi u samostanskom vrtu gdje uzgaja voće i povrće. Fra Žarko je svjestan kako neće riješiti sve probleme ovog svijeta, no spreman je vratiti nadu svima onima kojima je nada poljuljana.