Što čitati, roman ili zbirku kratkih priča?

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati.

Današnja preporuka donosi (ponekad) tešku realnost bez patetike i obučenu u haljetak humora.

Péter Gárdos - Groznica u zoru

'Groznica u zoru' je prvi roman Pétera Gárdosa, mađarskog filmskog scenarista i režisera te kazališnog djelatnika koji je za svoje dokumentarne filmove primio brojne nagrade.

Roman je objavljen u Mađarskoj 2010. godine, a 2015. izazvao je veliko zanimanje čitateljske javnosti i nakladnika u cijelom svijetu. Nakon što je s australskim nakladnikom dogovorio objavljivanje prijevoda romana na engleski, mađarski nakladnik ponudu za otkup prava uputio je na 117 adresa (što je, vidjet ćemo vrlo važan broj!) i do sada je objavljen u tridesetak zemalja.

U srpnju 1945. mladi Mađar, Miklos koji je preživio koncentracijski logor Bergen-Belsen, deportiran je u vrlo lošem zdravstvenom stanju u Švedsku u jedan od tamošnjih 'sanatorija' koji su otvoreni za liječenja bivših zatvorenika. Premda mu liječnik zbog tuberkuloze predviđa samo šest mjeseci života, Miklos ima druge planove - upoznati ljubav svog života, oženiti se i stvoriti obitelj. Ne prepušta se ozbiljnoj bolesti i tuzi, ne prihvaća što mu liječnik govori. Kad sazna da je čak 117 žena iz njegovog rodnog kraja također preživjelo užase zatočeništva u logorima i smješteno je u različite ustanove u Švedskoj, Miklos napiše svakoj od njih pismo i čeka odgovore. Kad primi odgovor od Lili, odmah se zaljubi jer jednostavno osjeća da je to-to. Da bi ostvarili svoju vezu Miklós i Lili moraju se boriti sa skandinavskom birokracijom, ljubomorom, dijagnozama, udaljenosti i tragičnim posljedicama rata. U pismima prolaze kroz različite faze upoznavanja, zabrinuti su za svoje obitelji o kojima ništa ne znaju. Kad konačno dobiju samo tri dana da se upoznaju to im je dovoljno da se zaljube.

Riječ je o istinitoj ljubavnoj priči koju je Gárdos napisao na temelju pisama svojih roditelja; nakon očeve smrti majka mu je dala na čitanje pisma koje su njih dvoje razmjenjivali nakon rata. Bez obzira na okolnosti i tematiziranje užasa logora, zbog čega se na početku čini da će priča biti mučna i ozbiljna, roman je humorističan, pun života i napisan da slavi ljubav. Knjiga, dakako oslikava atmosferu tog vremena, odnose među ljudima i društveno-političku situaciju.

Ovo je jedan od snažnijih ljubavnih romana, pisan minimalistički, a prepun dubine; glavni likovi potpuno su iskreni, gotovo dokumentaristički, bez trunka patetike. Priča o dvoje ljudi koji odlučuju izabrati život i ostaviti tragediju iza sebe, koriste ljubav i kao vrstu terapije.


Boba Đuderija - Zovem u vezi posla

Spisateljica i novinarka Boba Đuderija širu je popularnost stekla kao blogerica, njezin blog 'Marchelina' stekao je brojne čitatelje i poklonike i prije no što je objavila prvu knjigu istoga naziva.

'Zovem u vezi posla' zbirka je kratkih priča i proznih zapisa, u tematskom smislu vezanih, kako im naslov kaže, uz nezaposlenost i s njom povezane posljedice (poput nemogućnosti vraćanja kredita, blokade i sl.). Boba Đuderija tipična je predstavnica splitskog kruga publicistike, feljtonistike i proze, zovu je 'ženskim Smojom' - kroničarka života 'malog čovika', brbljava, nježna i gruba kada treba, srčana i duhovita, kritična i bez dlake na jeziku, a atmosferski posve utopljena u specifično podneblje i prepoznatljivi mentalitet. Đuderija od pisanje ne radi veliku filozofiju, dapače ona je zabrinjava. U priči 'Ne želim biti pisac' primjerice navodi kako je počela pisati bez književnih ambicija 'čisto i iz duše', a u međuvremenu su te ambicije prepoznate bez njezina velikog truda.

Đuderija ima rijetku osobinu da od obične, usputne 'epizode iz susjedstva' načini nešto univerzalno. Opiše rodbinu, prijateljice, političare, iznese većinu svojih traumi (gubitak posla, rastava, samohrano roditeljstvo...), prisjeti se prošlosti, ali sve to ne ispadne obična dnevničke zabilješke za osobnu upotrebu, nego nešto što ćete pročitati s velikim guštom.