35-milimetarska filmska vrpca odlazi u povijest

Posljednjih godina završena je era 35 milimetarske vrpce koja je više od stoljeća bila standard u video svijetu. Digitalno doba je ušlo na velika vrata. Kako se nekada radilo i kakva je oprema bila, a kako je to danas moglo se vidjeti i čuti na nedavno održanoj radionici za kinooperatere i sve one koji su na neki način povezani s videoprodukcijom i reprodukcijom.

Pojavom celuloidnog materijala gotovo da počinje povijest kino projekcija. Prvotno namijenjen za bilijarske kugle, brzo je zbog svoje fleksibilnosti postao zanimljiv ljudima iz tadašnje kino industrije. Thomas Alva Edison prvi je eksperimentirao s tim filmskim materijalom, a ne zaboravimo ni braću Lumière. Zbivalo se to gotovo istodobno u Francuskoj i SAD-u. Edison je 1909. postavio standard. Fiksirali su središte 35-milimetarske vrpce s pomoću četiri rupice. Osoba zadužena za 35-milimetarsku vrpcu, zvao se Dickson, zapravo je zaslužna za taj izum. No slava je pripala Edisonu. Poslije su filmu dodali zvuk, što je donekle smanjilo sliku. No zvuk na filmu, s optičkom zvučnom podlogom, g. 1929. – 1930. također je postao standard, otkriva Christian Zagler, austrijski projekcionist.

Prvo je bio mono zvuk, pa stereo, pa prikaz na velikom platnu, mnogo se toga mijenjalo tijekom godina i stoljeća u kinematografiji samo je 35-milimetarska vrpca ostajala kao standard. Sve do nedavno, kada je digitalizacija preuzela gotovo sve sfere života. Prijelaz s 35-milimetarskih projekcija na digitalne u kinima se zbio između 2009. i 2013. Prebacila se većina svjetskih kinodvorana. Valjalo je potrošiti mnogo novaca na nove strojeve, projektore, servere… u mnogim slučajevima bilo je nužno zamijeniti i zvučne sustave, kazuje Christian

Digitalno doba došlo je i hrvatske kinodvorane, pa i u ovu zagrebačkog Multimedijalnog centra. Opraštanje od 35-milimetarskih kino projekcija potaknulo ih je na radionicu za kinooperatere. Odlučili smo organizirati radionicu za kinooperatere zato što već dugi niz godina u Hrvatskoj ne postoji nikakva formalna, niti neformalna edukacija za kinooperatere, projekcioniste, ljude koji su u tehničkoj kabini, koji su ti koji nam daju mogućnost da vidimo filmsku sliku, objašnjava Štefica Bartolin iz MM centara.

Tranzicija iz analognog u digitalni filmski format još traje, a stari formati i dalje imaju svoje vjerne poklonike. Postoji i ta jedna mala opozicija prema digitaliji, digitalnim formatima i zapravo pravi film je onaj koji je na samom filmu, kaže Štefica. A Christian misli da je kod analognih projekcija i filmova lijepo što možete dotaknuti film, držati ga u rukama, vidjeti svaki zasebni frame, zvučnu podlogu filma u obliku bijele crte… Postupak je vrlo jasan. Osvijetlite vrpcu i projicirate na platno, i to je najjednostavnije rješenje

Digitalna svjetlost umjesto 35-milimetarske vrpce sada nam donosi filmove na platna kinodvorana. Kao i svaka novina i digitalni projektori čine nam se kao vrlo kompleksni, no vjerujemo da će u budućnosti sve postati jednostavnije.