Preko noći odlučio ostaviti sve i krenuti na put oko svijeta

Pustolovni duh, hrabrost, odlučnost… to je ono što ukratko opisuje Olivera Linza Bauera. On je gotovo preko noći odlučio ostaviti sve što ima i krenuti na put oko svijeta. Bez ikakva preciznog plana. Put je trajao dvije godine, nedavno se vratio, a s ekipom Dobrog jutra podijelio je dojmove.

Ono što nam je vjerojatno svima barem jedanput palo na pamet: spakirati stvari i otići nekamo daleko, on je doista i učinio. 36-ogodišnji Oliver Linz Bauer iz Zagreba dao je otkaz, uzeo torbu i krenuo na put. Put na kojem je proveo pune dvije godine.

Prije svog putovanja bavio sam se glazbom, od toga sam živio, a prije toga sam radio jedan normalan uredski posao za koji sam imao završen Fakultet. Jednog dana odlučio sam promijeniti život i malo vidjeti šta ima na drugom kraju svijeta. Nije bio nikakav poseban trenutak koji me na to potaknuo, nego sam jednostavno vidio da mogu živjet ovdje normalno, imam prihode, živim ok, više-manje svaki dan mi je bio nekakva rutina i shvatio sam da bih trebao postaviti si nekakav izazov u životu. Mmislio sam da je najbolje otići na nekakav nepoznati teren, među nepoznate ljude i vidjet što se digađa tamo.

Sve što je mislio d treba spakiroa je u ruksak težak 10 kg. I naučio žvijeti s 10 kg ruksaka u kojem više-manje svoj život nosiš.  Iz Zagreba je krenuo autostopom prema Španjolskoj. Prošao je Italiju, Francusku, Španjolsku i stigao do Gibraltala. Prije sam već od nekih ljudi čuo da se mogu stopirat i brodovi. I onda se zadržao u jednoj marini dva tjedna, svaki dan sam išao od broda do broda i pitao ljude kud idu i mogu li me povesti.  Stigao je tako do Kanara, ondje je prešao na brod koji ga je prevezao preko Atlantika, pa do Kariba, Jamajke, Kube, Meksika.

Država Wahaka unutar Meksika ima lanac kordiljera, tamo mu se svidjelo toliko da se zadržao četiri mjeseca. Našao je vrlo jeftin i skroman smještaj, u blatnoj kućici, izvan sela.  Nakon toga krenuo je prema jugu. U Salvadoru sam našao prekrasnu plažu, praktički bez puno ljudi samo s lokalnim ribarima.  Kako voli obilaziti tržnice tamo je došao na svoje: tamo je kultura tržnica i ulične hrane jako razvijena. Može se jesti na svakom uglu, pojesti i popiti lokalnu hranu. Uživao sam u toj hrani. Stvarno je ukusna, a većinom je baziraniana kukuruzu, riži, grahu i 'hrpi' tropskog voća.

Za ovakav način putovanja nije trebao puno novaca, pa su mala ušteđevina i iznamljivanje stana bili dovoljni za putovanje života. Put me definitivno promijenio. Ne želim ustvari nikakve prečvrste planove ,j er na kraju krajeva mislim da sve što je prečvrsto se vrlo lagano može srušiti... Nakon svega poruka za kraj glasi otprilike ovako: bitno da ljudi slušaju sami sebe. 

S putovanja života vratio se prije dva mjeseca. Želio bi sada napisati knjigu o tom iskustvu, a vode se čak i neki pregovori za dokumentarac. No, sve u svoje vrijeme. Jer ionako će, uvjerio se, na kraju biti kako treba, ako uopće treba biti.