Upoznajte najstarijeg zagrebačkog frizera

Ivan Prgomet najstariji je zagrebački frizer za muškarce. Ima 73 godine i 52 godine radnog staža tijekom kojih je postao omiljen među svojim mušterijama. To dokazuju i mnogobrojne nagrade struke koje ne možete ne primijetiti kad uđete u njegov simpatični salon.

Kad ušetate u salon najstarijeg zagrebačkog frizera smješten u najdužoj zagrebačkoj ulici, imate osjećaj kao da je vrijeme stalo. Sve odiše duhom prošlih vremena, a i sam gospodin Ivan Prgomet  kaže kako se u salonu otkako je otvoren gotovo ništa nije promijenilo. Ivan je u salonu počeo raditi još 1962., prije odsluženja obaveznog vojnog roka. Moji pokojni gazde nisu imali djece, a mene su voljeli, priznaje iskreno kako salon došao u njegove ruke.

Uvijek nasmijan i srdačan, redovito zbija šale, pa ga neki uspoređuju s legendarnim Meštrom iz 'Velog mista' kojeg je utjelovio nezaboravni splitski glumac Boris Dvornik. Danas je gospodin Ivan najstariji frizer u Zagrebu. Bilo bi bolje da sam mlađi, smije se. Žao mi je da se tako brzo ostarilo. Inače sretan sam što me zdravlje služi. Moji su kolege neki već 20 godina u  mirovini. Neki su pokojni, neki hodaju sa štapom…  Tko god uđe u ovaj frizerski salon, iz njega izlazi zadovoljan, a neki već toliko dugo dolaze da su Ivanu poput članova obitelji. Svi se slažu kako je uistinu duhovit čovjek koji nikad nije trčao za zaradom. Dolazak u brijačnicu nije šišanje i brijanje. To je jedan doživljaj, često kažu zadovoljne dugogodišnje mušterije.

Često je gospodin Ivan odlazio na svjetska natjecanja na kojima je ostvarivao zavidne rezultate. Najviše je ponosan na priznanje Hrvatske obrtničke komore koja ga je nagradila nagradom Zlatne ruke. Za nju se, kaže, namučio. U udruženju je preko 40 godina, nekada se puno više radilo, a muškarci su češće dolazili na brijanje. Školovao je čak 18 šegrta, a nekad su u njegov salon dolazile i pripadnice nježnijeg spola. Znale su čekati u redovima da bi ušle, a onda je s vremenom, nažalost, konkurencija učinila svoje.

Frizer je postao sasvim slučajno. U njegovo su vrijeme obrti bili vrlo popularni, a kad je postao učenik frizerske škole trebalo je proći neko vrijeme da se zaljubi u ovaj zanat. Kad sam išao na zanat prijavilo ih se 180, a primali su samo 32. To je bila mješovita škola učenika u privredi,  prisjeća se g. Ivan. Poslije 2. Svjetskog rata svi su bili siromašni. Sretni su bili da dijete ode u školu.  Sretan je što je prije dvije godine uspio kupiti unajmljeni prostor u Ilici pa sada mirne duše planira mirovinu. Život je prošao. Rad moj je prošao. Ali žilav sam, još se ne dam. Još malo hoću. Imam veliki krug mušterija od kojih se jako teško rastati.

Što će raditi u mirovini, pitaju ga prijatelji? Ivan prostor želi iznajmiti  nekom novom zaljubljeniku u šišanje, u nadi da će njegov nasljednik očuvati tradiciju salona dulju od 50 godina i dočekivati mušterije još barem toliko.