Što čitati: suvremen roman sa starinskom temom ili zbirku priča

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati. Danas donosi suvremen roman sa starinskom temom i zbirku pirča.


Venko Andonovski – Vještica

Nevjerojatno zanimljiva i dobro napisana knjiga suvremenog makedonskog pisca, čija se radnja događa u Zagrebu, svakako svoju 'dodatnu vrijednost' dobiva  i činjenicom da je predgovor za njezino francusko izdanje napisao Milan Kundera.

Venko Andonovski, prozaik, dramatičar, esejist i sveučilišni profesor hrvatske književnosti na skopskom sveučilištu, pisac je uspješnica u Makedoniji prodavanih u za naše uvjete vrtoglavim brojkama koje prelaze desetak tisuća. Čitan, nagrađivan, prevođen, a opet, s druge strane, nimalo sklon podilaženju niskim čitateljskim ukusima.

Hrvatski se čitatelj u to mogao uvjeriti kada je prije pet godina objavljen 'Pupak svijeta', veliki makedonski bestseler u kojem smo ga upoznali kao romanopisca vjernog postmodernističkom pripovjednom iskustvu, koji postupcima mistifikacije autorstva, kolažiranja, citiranja, fantastike, spajanja  prošlosti i suvremenosti, uspijeva stvoriti roman koji je istovremeno vrlo čitak i vrlo intelektualan.

'Vještica' u tome smislu funkcionira vrlo slično; radnja je, naime, smještena u Zagrebu u 17. st. i na samom se početku otac Benjamin, pripadnik reda Male braće, iskrcava 'na pola puta između Medvedgrada i Gradeca'. Godina je 1633., a piščev je interes fokusiran na sudske procese protiv žena proglašenih vješticama i spaljenih na lomači. Prema dostupnim podacima, kojima se i sam Andonovski pozabavio, takvih je slučajeva u europskoj povijesti bilo do pola milijuna. Jedan od užasa povijesti, pomno proučene arhivske građe s autentičnim lokacijama, u 'Vještici' nije prerastao u povijesni roman pisan u tradicionalnoj formi, premda pojedini dijelovi funkcioniraju i na taj način.

Ljubav svećenika i 'vještice', razgovori mladog i starog svećenika o vjeri, inkvizicija, masovne scene, veliko finale, sve je to moglo stajati samostalno u klasičnom romanu. No, roman je podnaslovljen kao 'bilježnica jednog pisca' i to je knjiga o knjizi, a u tako zamišljenom romanu sve je moguće – da pisac u svome stvarnom životu proživi isto što i otac Benjamin, samo u drugoj formi, da se od pisca stvori književni lik, od čitatelja pisca, od romana bilježnicu. Roman ima karakterističnu strukturu u kojoj se prelijevaju granice između zbilje i fikcije, uspostavljaju paralelizmi i interaktivan odnos s čitateljem. 'Vještica' bilježničkom strukturom otvara prostor za dionice koje se tiču privatnog, obiteljskog i profesionalnog života pisca, za kriminalističke priče koje piše pod pseudonimom, e-mailove i grafičke priloge, kao i mistifikaciju autorstva i demistifikaciju pisanja.

Roman pisca koji piše roman o konkretnom vremenu, nepravdama prema ženama kroz povijest, svojoj svakodnevici, ali i zabavnoj strani pisanja koje ide prema kombinatorici i ludizmu i u kojem mnoštvo glasova svjedoči o tome kako jedna priča nije dovoljna, kao niti roman ispripovijedan linearno. Nakon čitanja shvaćate kako je još uvijek moguće pisati velike romane, na način 21. stoljeća.

Kundera je svoj predgovor završio: 'Ne želim prepričavati ovaj neprepričljiv roman. Molim vas pročitajte ga. S ljubavlju koju zaslužuje.'


Ivana Šojat - Emet

Nova zbirka priča Ivane Šojat za toplu je preporuku. Kao naslov uzima hebrejsku riječ koja znači život, no ako se životu, odnosno emetu, oduzme samo jedno slovo i nastane met, značenje riječi mijenja se u smrt.

Upravo na tom jednom, ključnom slovu koje čini usku granicu između života i smrti, temelji se nova proza ove autorice koja je posljednjih godina (ne samo nagrađivanim i uprizorenim romanom 'Unterstadt') zasjela na poziciju jedne od najkompetentnijih domaćih autorica. Propitivanje pojedinca u vrtlogu njegovih privatnih demona i traumi, različitih uzroka i predznaka, sve je to u 'Emetu' potencirano do razine na kojoj ga možemo čitati kao horor, jer je takva atmosfera u njemu prevladavajuća; nema prostornih i vremenskih granica, živi razgovaraju s mrtvima, a demoni u potpunosti prožimaju živote likova. U 'Emetu' je to djevojčica Lucija, žrtva obiteljskog nasilja, čija se priča odvija u procijepu između stvarnog i fantastičnog, anđela koji se pojavljuju kao motivi slika i demona koji ulaze u snovitost i realnost, života i smrti. Njezinu disfunkcionalnu obitelj razdire tajna, počinjeni zločin, kosti sakrivene u podrumu koje i kad se pronađu i dalje emitiraju energiju ukletosti od koje je nemoguće pobjeći. Čitavo vrijeme čitatelj je suočen s nevjerojatnom količinom strave koja potpuno prožima atmosferu knjige, no njezina funkcija nije samo zadovoljavanje žanrovskih zakonitosti horora, nego nešto mnogo dublje i strašnije – osjećaj da je sve posljedica nečega što ne proizlazi iz snova, halucinacija ili podsvijesti, nego stvarnosti same.

Likovi djece i staraca, najosjetljivijih i još manje spremnih za bilo kakav uzmak od demona koje su primili kao nasljeđe od onih koji bi im trebali biti bližnji.