Šansonjer od malih nogu

U Francuskoj je tradicija šansone dugovječna, a ta se zemlja smatra kolijevkom europske šansone. Pjesme su to koje govore o društvenim zbivanjima, a najčešće o vlastitim sudbinama onih koji ih pjevaju.

Zagrepčanin Radovan Prstačić šansone pjeva od malih nogu, a nastupa zajedno sa suprugom Jadrankom pod imenom Duo Family No1.

Zlatno doba francuske šansone nastupa poslije 2. Svjetskog rata, a njihove melankolične melodije promijenile su glazbeni svijet. Najveće ime šansone, nezaboravna Edith Piaff svoju je bol prenosila u pjesme koje se ne mogu tako lako opjevati. Francuska šansona – to je poezija, uglazbljena poezija koja želi nešto reći. Ja sam zahvaljujući učenju francuskog i radeći s velikim glazbenicima puno toga naučio,  govori Radovan, koji je zahvaljujući šansonama proputovao cijeli svijet. Njegov očaravajući glas pun emocija malo koga ostavlja ravnodušnim.

Radovanov put je krenuo davnih godina. Moja pokojna majka je rekla da sam imao 20 mjeseci, a 24 pjesme sam pjevao. Francuska šansona mi je bila oduvijek ljubav, čak dok nisam govorio francuski. Imao sam želju i otišao u Francusku i tamo sam radio kao glazbenik.  U romantičnom Parizu studirao je francuski jezik, a u slobodno je vrijeme komponirao tekstove i učio od velikih šansonjera. 1971. u studiju u Parizu upoznao sam Jacquesa Brela. Došao je posjetiti kolege. Prišao sam mu i čestitao na njegovom radu, rekao da sam njegov fan. On me pogledao i kazao - Pa o čemu ti pričaš, mi smo oboje umjetnici, samo sam ja malo poznatiji.

Champs Elysées je jedna predivna avenija, prisjeća se Radovan. Avenija koja živi 24 sata, avenija u kojoj sam znao često šetati i uživati u prometu i miješanju ljudi iz cijelog svijeta. Gdje sam promatrao, uživao taj Pariz. Moram reći da sam strahovito zadovoljan životom u Francuskoj, koji mi je dozvolio da puno naučim, da mi se otvaraju horizonti i da još više cijenim ovaj moj Zagreb.

Na pozornici mu se pridružila supruga Jadranka. U njihovim izvedbama uživaju sve generacije. Zajedno nastupaju već 35 godina. Jadranka svira klavijature i pjeva. Glazba ne poznaje granice, dira nam dušu i čini nas sretnima. Sretan je čovjek i Radovan jer su ove zvučne, bezvremenske melodije, koje su lako pronašle put do ljudi, sačuvale njegov mladenački duh i uvijek iznova pjeva ih s istom ljubavlju kao i na svojim glazbenim počecima.