Život na dijalizi

Već u 28. godini života Murisu Mujčiću trebao je umjetni bubreg-dijalizator. Nakon šest mjeseci dijalize u Tuzli, 1974. preselio se s obitelji u Rijeku na daljnje liječenje. Hrabri Muris prošao je i dvije transplantacije bubrega - prvu u Rijeci, a drugu u francuskom Lyounu. No, obje je tijelo odbilo. Tada se pomirio sa sudbinom - uskladio vođenje normalnog života s tjednim pohodima u KBC Sušak.

Ja sam bio jak čovjek. Svi moji prijatelji, koji su svi pokojni, osnovali smo udrugu dijaliziranih. Bili smo jako aktivni, priča gospodin Mujičić.

Zbog četrdesetogodišnje dijalize, kosti su oslabjele. No ne i volja i discipliniranost pa ga je dugogodišnji liječnik Sanjin Rački prijavio za Guinnesseovu knjigu rekorda.

Ponosan sam jer mislim da nitko više neće doseći te visine jer će biti transplantiran. A moj je organizam specifičan, on ne prihvaća strano tijelo, ističe Muris.

Supruga Jasna uz Murisa je još iz djetinjstva. Oni su, zbog svakodnevne četrdesetogodišnje borbe između života i smrti, naučili živjeti u trenutku - za sadašnjost.

Naš je cilj bio a i njegova velika želja, jer je uvijek osjećao da nije u istoj poziciji kao drugi ljudi i da nema iste šanse, da doživi starost. On je sada puno mirniji. Starac je koji iza sebe ima bogat život za deset zdravih ljudi, s ponosom priča supruga.

Osoblje Sušačkog Zavoda za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega KBC-a Rijeka Murisu su kao obitelj - s njima on provodi i dvadeset sati na tjedan. Takva želja za životom i to već godinama, ne viđa se. Zajedno smo prolazili sve, ali zajedno se i nedamo. Želio bih da i 50 godina života na dijalizi doživimo i to proslavimo, ističe dr. Rački.

Aktivan život i unutarnja snaga Murisu znače život - i na dijalizi.