Izgubljeno djetinjstvo rekonstruira slikajući s fotografija

Mario Romoda akademski je slikar kojem su prve dane djetinjstva obilježili Domovinski rat i progonstvo. Obiteljske fotografije nastale prije rata i tijekom života daleko od kuće odlučio je slikati kako bi na taj način pokazao priču o sebi i svojoj obitelji.
Sentimentalnost starih obiteljskih fotografija oduvijek je privlačila pozornost Maria Romoda, mladog umjetnika koji osobne trenutke zauvijek zaustavljene u prošlosti prenosi na slikarsko platno. Prenosim fotografije i dosta toga mijenjam. Boje također. Da se čini kao da slika nije s ovog svijeta nego nadrealnog. Često se takve situacije ne prikazuju. I zbog nekog svog sentimenta i osobne priče, intime, koja nije dostupna drugima, htio sam to prikazati na svojim slikama.

Mario je rođen prije 27 godina u tipičnoj slavonskoj obitelji, a kao i mnoge njegove vršnjake, i njega je ratni vihor tih devedesetih godina odveo u progonstvo. Rođen sam u Vukovaru, ali sam u Opatovcu živio. Do svoje 3 godine, tada sam išao u prognaništvo na Krk. Bilo je lijepo tamo. Nisam kao dijete osjetio rat, dok su moji osjetili.  Izgubljeno djetinjstvo s fotografija rekonstruira slikajući. Njegovi su radovi optimistični i pozitivni i u njima nećete pronaći nijedan ratni prizor. Ono po čemu su prepoznatljivi su maske su heroja koji su svuda oko nas. Nije da sam imao određene slike koje su se provlačile kroz moju glavu, traume i slično. Zapravo sam kroz svoje slike htio odati određenu počast tome svemu. Što se možda ne sjećam previše. Zato sam i počeo raditi. Ono što me dosta okupiralo je more. Mi smo doslovni svaki dan bili na moru. Uživali. Bez obzira na razne poteškoće, financijske, bili smo dobro tretirani kao izbjeglice.

Slikajući, istodobno se prisjeća naizgled sasvim običnih svakodnevnih situacija, a njemu opet toliko važnih - poput svinjokolje. Jedan poseban doživljaj u Slavoniji. Za kojeg ljudi žive tijekom cijele godine. Ta mi je fotografija privukla pozornost, jer je to na selu spektakl poput vjenčanja. U gradu je normalno ići u kino, koncerte, a na selu su mali događaji koji privlače širok krug ostalih sela.  Voli slikati od malih nogu i gotovo je oduvijek znao da će postati umjetnik. Talent su otkrili drugi. Ja sam jednostavno radio to što volim radit, drugi su to primijetili i pogurali na pravu stranu. Još u osnovnoj školi profesorica me slala na dodatne satove.  Tijekom srednje škole osvojio je mnoge nagrade, a put ga je, naravno, odveo na zagrebačku Akademiju likovne umjetnosti, gdje je diplomirao 2012. i na trećoj godini bio proglašen najboljim studentom klase. Došao sam s dosta samopouzdanja, zato jer sam dosta radio u školi, crtao, slikao. U sebi sam govorio da mogu proći na Akademiju. Sretan sam što sam kroz prve dvije godine na Akademiji mogao to dodatno učvrstiti, naći svoj pravac, eksperimentirati, uživati u umjetnosti. Pogotovo kad si okružen s dragim ljudima koji isto uživaju u tome i vide perspektivu, naravno ne u financijskom smislu.

Nekad povučeni dječak iz slavonskog Opatovca s vremenom je svoja djela počeo izlagati u mnogim europskim gradovima, a njegove su slike otkupili i kolekcionari iz Amerike. Bitno da se radi, bitno da se slika i da nikad ne prestaneš uživati u tome. Jer ako prestaneš drugi primijete. Mnogi umjetnici misle da ako spuštaju kriterije zbog nekih ljudi prolaze, ali to nije istina. Bitno je slušati sebe, biti uporan i raditi. I to je to. Mislim da mi količina više nije toliko bitna. Bitno mi je sve više da napravim neku hit sliku.

A dok se to ne dogodi, Mario se vodi mišlju da uvijek postoji onaj drugi ti koji čeka, možda na nekom drugom planetu, da se upozna sa samim sobom - tobom.