Objavljene knjige pobjednika anonimnog natječaja za najbolji neobjavljeni roman

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati. Danas donosi dva romana domaćih autora pobjednika anonimnog natječaja za najbolji neobjavljeni roman i najavu zanimljivog književnog događanja.

Danas u 19 sati
 u zagrebačkom Velvet cafeu (Dežmanova 9) održat će se predstavljanje drugog romana kazališnog i opernog redatelja i koreografa Damira Zlatara Freya s naslovom 'Stanzia Grande'. Roman je to o jednoj tršćanskoj vili i prokletstvu koje je u njoj zametnuto. Uz autora o romanu će govoriti Maja Gregl, Zdenka Kovačiček, Ivana Šojat i Seid Serdarević, a ulomke iz romana čitat će Branka Cvitković.


Ovog tjedna preporuka uključuje dva domaća naslova, oba pobjednika na anonimnom natječaju za najbolji neobjavljeni roman što ga svake godine raspisuje nakladnička kuća VBZ i Tisak media. Među stotinjak rukopisa pristiglih na natječaj izabrana su dva romana, koja ravnopravno dijele pobjedničku titulu: Knjiga žalbe i Specijalna potreba


Ivica Ivanišević - Knjiga žalbe



Prvi je od tih romana napisao afirmirani splitski pisac i novinar Ivica Ivanišević, koji je prije samo koji mjesec objavio svoj roman 'Primavera', a prije toga u nepunih godinu dana još dva samostalna prozna naslova i jednu 'koprodukciju' sa spisateljicom Marinom Vujčić. Slijedom nagrade došao je do još jedne knjige ove godine i definitivno postao jedan od najproduktivnijih suvremenih književnika.
 
'Knjiga žalbe' odgovara na pitanje što pisci rade kad otputuju na  rezidencijalni program, recimo negdje u 'rumunjsku nigdinu', gdje će skupa s kolegama piscima, raznih nacija i poetičkih preferencija, izolirani od svijeta provesti mjesec dana. Četveroglasni roman, u kojem jedan od tih glasova pripada i fiktivnom hrvatskome piscu Petru Grahu. Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, smjestio u tu 'rumunjsku nigdinu' na svoj specifičan, humoristični način, ne da bi im podario inspiraciju, nego - život.

U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim problemima; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu.

Ona je prepuna dramatike i dramaturgije, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smisalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i 'tihih' zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, svakako, posjeduje. U ovom logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru. Izlazak iz 'rumunjske nigdine' za neke će protagoniste ovog romana donijeti happyend i tu se već možda možemo upitati gdje završava život i počinje literatura.

Nakon 'Knjige žalbe' svakako će ostati  barem tračak promišljanja o tome tko koga piše – život romane ili romani život i zapamtit će se rečenica da je pisanje disciplina kičme, a nadahnuće čekaju samo pubertetlije i amateri.


Lada Vukić - Specijalna potreba

Drugi nagrađeni roman potpisuje do sada neafirmirana autorica, Zadranka Lada Vukić. Istina je da je do sada objavljivala i bila nagrađivana za svoje kratke priče, no ovo je njezina prva objavljena knjiga.

Protagonist romana kojeg susrećemo u 'Specijalnoj potrebi' desetogodišnji je dječak Emil koji boluje od selektivnog mutizma, jednog od anksioznih poremećaja kod djece. Emil osjeća tjeskobu s ljudima koji su mu nepoznati i u takvim situacijama ne može govoriti. Uz to ima problema s  nogama zbog čega hoda u specijalnim cipelama zbog kojih ga svi gledaju. Emil živi s mamom Marinom u unajmljenom stanu u nekom neimenovanom gradu. Samohrana majka teško sastavlja kraj s krajem, ubija se od posla, no ima vremena i strpljenja za Emila. S njom se on osjeća najopuštenije, u školi je izložen poruzi i nerazumijevanju svoje učiteljice i sustava koji ona predstavlja, a majka se bori da se u nesklonoj sredini što bolje socijalizira. Emil voli snijeg i kutije za cipele, njegov je svijet i svijet nečujnih glasova; on naime može čuti ono što je drugima nečujno.

Priča o Emilu emotivna je i mračna jer se osim na ovog posebnog dječaka fokusira i na hrvatsko društvo koje reprezentiraju učiteljica i škola, jedan diler s kojim Emil dolazi u kontakt, slijepi profesor, majčina sestra i njezin suprug i mnogi drugi sporedni likovi. Upravo na odnosu likova prema Emilovoj posebnosti – odnosu koji je polariziran i motiviran različitim razlozima, od socijalnih, psiholoških, religijskih do karakternih i drugih, gradi se drama glavnog junaka romana.

Emil i mama neprestano se bore sa sustavom i ljudima, koji načelno nisu bezosjećajni, ali nemaju vremena od vlastitih života pogledati i razumjeti drugoga.