Slatka priča gospođe Rozalije

Da umjetnost ne poznaje granice dokaz je Rozalija Kurjaković, koja je velik dio svog života posvetila izradi predmeta od šećera.

Predmeti od šećera. I to je moguće. Sva svoja djela upravo od šećera izradila je gospođa Rozalija Kurjaković. Učiteljica u mirovini koja, kako sama za sebe kaže, nikad ne miruje. A zašto i bi jer: Osamdeset mi je godina tek.

80 joj je godina, no na životnom entuzijazmu možemo joj i mi mnogo mlađi pozavidjeti. Ta rođena Slavonka, iz Lipika, mirovinu je dočekala u Zagrebu. Bilo je to 1991. Tih je godina za nju bilo mnogo životnih preokreta. Mirovina, rat, smrt supruga... No nije se predala. Uzela je stvar u svoje ruke i gorke dane  doslovce zasladila. Jako sam voljela peći kolače, čitala sam literaturu i stranu literaturu iako ne znam jezike, ali su mi unuke prevodile. Nailazila sam na radove s vrućim šećerom i zainteresirala se. Kada je suprug otišao, djeca su me poslala u Italiju na edukaciju.

Nakon edukacije potpuno se posvetila izradi predmeta od šećera. Šećer otapam do temperature 150° do 170° C, polako. Ne smije se miješati nego otapati polagano i kad je pri kraju u njega stavite tekuću boju. Stavim ga na tkaninu koja podnosi temperaturu preko 200°C, mijesim ga nožem ili špahtlom, ovisi o količini, do temperature kada ga mogu formirati. Rukama tada izrađuje prave umjetnine.

Najponosnija je na jaslice koje su bile 2011. u Rimu na izložbi sa 160 jaslica iz cijelog svijeta. Njene su jedine bile od šećera. A ako me pitate koji su mi eksponati najdraži svi su mi dragi, ali klasje mi je najdraže. Ja sam Slavonka i volim žitna polja s crvenim makovima, volim miris zemlje dakle nije ni čudo, da mi je to najdraže.

Osim s vrućim, gospođa Rozalija radi i s hladnim šećerom. Pola kilograma šećera u prahu pomiješa s 1 bjelancem, želatinom i tragakant gumom, ugrije i mijesi. Radi s takozvanim čarobnim šećerom. On je mnogo skuplji od onog koji svakodnevno upotrebljavamo, ali su zato eksponati dugotrajniji. Ovaj naš šećer kojega mi koristimo svakodnevno u taj šećer se mora dodavati  i vode, i limunske i vinske kiseline i glukoze i poseban način kuhanja i čišćenja i ima jednu manu jer je vrlo hidroskopan i navuče vrlo brzo vlagu. Međutim ovaj vrući šećer s kojim ja radim taj čarobni šećer on je dosta trajan.  Tako još ima djela koja je izradila prije 15-ak godina.  A sve ih čuva u svome domu. Ništa ne prodajem, svaki dio koji napravim je dio mene, vjerujte. I teško bih se odvojila od bilo čega.  Od svojih se djela odvoji tek za potrebe izložbi. Do sada je izlagala u raznim gradovima  i raznim prigodama. To sve skupa ne bih mogla raditi bez velike potpore moje djece.

Slatka priča gospođe Rozalije još nije dovršena. Moj život nije zaokružen tako dugo dok nekoga ne naučim da to radi.  Praunuka Mija Miljkoivć (12) čvrsto joj je obećala da će naučiti. Gospođa Rozalija priznaje da je u poznim godinama da bi organizirala radionicu, ali ako netko organizira evo me doći ću pokazati, naučiti samo da netko radi

Ovakvi unikatni predmeti izrađeni ručno, tehnikom koja se u nas rijetko viđa, tako će možda i drugima zasladiti život. Baš kao što jesu  gospođi Rozaliji.