Ponos Hrvatske - Postolari Vrđuka

Svečana dodjela nagrade Ponos Hrvatske za 2016. godinu održat će se  3. veljače 2017.  U emisijama Dobro jutro, Hrvatska te Hrvatska uživo od 28. prosinca do svečane dodjele pratimo reportaže o dobitnicima za 2016. godinu.

Mnogima je u zadnje vrijeme, nažalost, novi par cipela samo san. No, ono što je zaista tužno je da postoje i oni kojima je i popravak cipela nedostižan. Da tome ne bi bilo tako brinu se sisački umirovljeni postolari Željko i Dragica Vrđuka koji zaboravljene i ostavljene cipele daruju svima u potrebi, a najmlađima i najstarijima ne naplaćuju popravke. A svi koraci nogu koje su učinili sretnima doveli su ih do Ponosa Hrvatske.

Bračni par Željko i Dragica Vrđuka dio su radnog vijeka proveli u sisačkim tvornicama, sve do 1989. kada je Željko od oca naslijedio malu postolarsku radnju u centru Siska. Uz pjesmu, osobito meksičke melodije, jer Meksiko je posebno drag gospodinu Vrđuki, popravljeno je ovdje na tisuće cipela. Sve tu zrači nekom posebnom toplinom i ljubavlju. Prema cipelama, poslu i osobito prema ljudima. Oboje su već u mirovini, ali postolara je premalo pa imaju dozvolu za rad 4 sata dnevno. I sva sreća da je tako, jer oni su dobri duhovi ovoga grada koji ne popravljaju samo cipele. Kad god mogu oni čine mala dobra djela koja u očima onih kojima pomažu postaju najveći dar. Nekako je to ušlo u posao taj neki naš imidž da djeci, od što kažu 0 do 7 godina, ništa ne naplaćujemo. Pa i ovim starijim ljudima od 90+, a ima ih, i njima ne naplaćujemo, sportašima i plesačima… , govori gospodin Željko. Lijepo je kada se djeca bave nečim i da funkcioniraju, a nekako je i nama lijepo, toplo pri srcu kada im napravimo da mogu funkcionirati.

Lijepe su priče kada ih djeca hvala kao 'svoje majstore', no ima i onih tužnih kada im na vrata stidljivo uđu oni kojima treba i više od popravka cipela. Tad bračni par Vrđuka otvara posebna vrata, ona svoga srca. Često dođu tu koji nemaju ništa, cipele nemaju, onda im ja nađem par nekakvih cipela. A imam mušterija kojima ne trebaju cipele, pa onda oni donesu, a mi sortiramo, složimo tako kad tko naiđe mi mu damo, ponudimo da izabere i nosi.  Mnogo je takvih, nažalost, a Dragica se prisjeća nekih koji su joj posebno urezali u sjećanje, poput dječaka koji je u lipnju nosio krznene ženske čizmice na kojima je otpala peta. Gospođa Dragica kada je vidjele te upaljene, crvene nožice, dala si je truda i pronašla muške sandale odgovarajućeg broja za dječaka. Dogodi se da i kupi nove cipelice za dječicu, jer tako mali broj nema u radionici. Svi uzvrate kako mogu, donesu jabuke, kruške, što imaju kod kuće, barem nešto onako radi zahvalnosti,  otkriva gospođa Dragica-

I u Caritasu su zahvalni jer već nekoliko godina pred Božić Vrđuke donesu stotine pari cipela koje su vlasnici zaboravili, a nekome će dobro doći. Sve to što čine, svjesni su, vrjednije je od sveg novca pa je i raditi ovaj posao za njih blagoslov. Ispunio sam svoj životni vijek u sreći i normalnom blagostanju da imam nešto, a i da imaju ovi oko mene,  kaže Željko. A Dragica dodaje: Svi bi trebali ispomagat one koji nemaju, svi bi trebali biti jedni drugima podrška. Čini mi se da smo mi u životu radili samo ono što bi i trebali raditi, to nam je posao. I samo onaj mali trun ljubavi treba dodati i ništa više…

Ljubavi kojima su ispunjene cipele koje iz male postolarske radnje u centru Siska odlaze ostavljajući tragove zlatnih ruku i velikog srca Željka i Dragice Vrđuka.