Ponos Hrvatske - Ana Lešina

Svečana dodjela nagrade Ponos Hrvatske za 2016. godinu održat će se  3. veljače 2017.  U emisijama Dobro jutro, Hrvatska te Hrvatska uživo  od 28. prosinca do svečane dodjele pratimo reportaže o dobitnicima za 2016. godinu.

U ovo vrijeme kada svi žure i jure za novcem, prava je rijetkost na žalost, sresti nekoga tko se nesebično predaje drugima. Mlada splitska fizioterapeutkinja Ana Lešina već deset godina svakodnevno se posvećuje potrebitima, volontira u udrugama 'Zvono' i 'Parkinson i mi' gdje oboljelima i osobama s intelektualnim teškoćama održava fizikalnu terapiju. Obilazi i pacijente po kućama. Njihove su joj potrebe prije vlastitih. A jedina plaća u životu – osmjeh onima kojima pomaže! 

Ana Lešina heroj je u očima svih onih kojima pomaže, vježba s njima, bodri ih… Meni je pomaganje i pružanje dobrog - nadasve! I nikad se ne umorim čineći dobro,  kaže Ana. Tridesetšestogodišnja Ana je fizioterapeutkinja iz Splita, djevojka koja bez kune, bez potrebe za zahvalom, skromno i samozatajno već godinama skrbi o osobama s intelektualnim teškoćama i oboljelima od Parkinsove bolesti. Iako nezaposlena nesebičnim radom pomaže potrebitima. Svaki dan. Sve što želi jest da njima bude bolje, makar i malo. Ne, nije mi teško! Ja sam izuzetno zadovoljna kad vidim njihov napredak. To me usrećuje stvarno. Treba uložit trud i ljubav i zalaganje, ali kad vidim rezultate, to me zbilja nekako tjera naprijed. 

Ana je prava humanitarka. Radi to bez povoda, samo iz svoje unutarnje potrebe za dobrim. I to osjećaju svi kojima pomaže. To nas je posebno dirnulo jer svi mi na kraju mjeseca dobijemo svoju plaću za ono što radimo, međutim ona to radi samo za ono hvala koje joj mi nekad kažemo, a nekad i ne,  iskreno kaže Jure Dabro iz Udruge 'Parkinson i mi'. Osim njima Ana već punih deset godina volontira i u udruzi 'Zvono'. Makar i mali pomaci u poboljšanju stanja njenih pacijenata Anu silno raduju i znak su joj pravilnog rada i pristupa. Za one koji ne mogu do udruge, Ana odlazi u kućne posjete. I ne samo da im daje svoje vrijeme i rad, već se o vlastitom trošku stalno usavršava kako bi im omogućila pomoć uz najnovije svjetske metode. 

Ana ima i snove. Ne one tipične, djevojačke, ona sanja o zaposlenju, o radu u struci. Svi njeni štićenici presretni su što su Anu prepoznali kao Ponos hrvatske. Njihov je ponos već odavno. Nadaju se samo da će je prepoznati i neki budući poslodavac.