Već s 14 uspješan u motokrosu

Mladi vozač motokrosa Nikola Hranić ima samo 14 godina, a iza sebe uspjehe kao malo tko. Neke do sada u Hrvatskoj još nitko osim njega nije ostvario. Upoznajte mladića o kojem će se još itekako pisati i govoriti.


Nikola Hranić, dolazi iz Bedekovčine, a motokrosom se počeo sam se baviti od svoje 6 godine. No motocikl je počeo voziti, pa možemo reći, tek što je prohodao. S tri godine. Točno na svoj 3. rođendan, vani je još snijeg bio, dobio sam svoj prvi motor – 50 Yammaha i bio sam jako sretan. Prezadovoljan… Sa 6 godina sam dobio svoj drugi motor KTM i počeo sam voziti i utrke, prva utrka mi je bila 15. ožujka 2008. u Vodicama na kojoj sam završio na drugoj poziciji.

Nakon toga počinje njegova uspješna priča u motokrosu. Nakon te utrke u Vodicama počela je ta ljubav prema motocrossu. Danas sam na većem i jačem motoru KTM125. Imam uspjehe s kojima bih se htio pohvaliti: peterostruki sam  prvak Hrvatske u klasi 65 i 85, za redom. To još od juniora nitko do sada nije postigao, znači ja sam prvi.  Ljubav prema motociklima i motokrosu očito mu je u genima. Jer Nikolin pradjed, djed, stric, otac, bratić… svi u obitelji imali su i vozili motocikl ili motokros. On je sad već četvrta generacija u obitelji koja se bavi tim sportom. I već je u njemu najuspješniji. Njegov otac Marinko bivši je vozač motokrosa i od samih početaka Nikolin trener. Nikola kao sin je dosta vragolast, uvijek nekaj smišlja, nekakve smiješne situacije, uvijek nekakav 'muving', uvijek kombinira da bude nekaj napravio da bude interesantno dok je kao vozač puno odgovorniji,  kaže za Nikolu tata i trener Marinko.

Do sada je vozio utrke po cijeloj Europi. I kući se svaki put vratio s medaljom ili odličnim plasmanom. Dva puta sam bio prvak  jugoistočne zone Europskog prvenstva, osvajač sam Zlatne kacige, 4 puta sam proglašen najboljim juniorom Hrvatske. Bili smo u Engleskoj skroz gore i tamo sam postigao svoj najveći rezultat ikada. Bio sam u prvoj vožnji deseti u klasi MX65, deseti među najboljim vozačima u Europi.

Za uspjeh se ipak treba dobro potruditi. Tijekom cijele godine ima intenzivne pripreme i treninge. Dan mu izgleda otprilike ovako: Prvo moram cijeli kombi složiti – motor  staviti unutra i opremu – kostobrani, štitnici za prsa. Ujutro se probudim oko 8, oko 9, 10 krenemo na trening ako je negdje daleko.  Nekad nam treba dva ili tri sata da dođemo do treninga jer zimi se ne može skoro nigdje voziti, smrznuti su tereni, sklisko je. U Hrvatskoj ima 2, 3 staze na kojima se može voziti zimi.
 
Uz to, ima i fizičke pripreme. Trenira kick boxing, tjedno 5 do 6 puta po sat i pol. Dosta je naporno, izmučimo se i fizički i psihički jer nas trener malo optereti ali vrijedi toga. Snaga se i kondicija nabijaju i može se voziti,  iskren je Nikola.

Nije ovo baš bezazlen sport. Više je puta pao s motocikla – imao dva slomljena rebra, lomove šaka… No, ništa ga nije spriječilo da se time nastaviti baviti. Dok vozim osjećam nekakav adrenalin, osjećam se kao da nemam više granica. Na motoru kad letim po zraku tako je lijep osjećaj. Lijep je osjećaj i kad se pobjedi na utrci, kad znaš da si pobijedio na fer i pošten način da nema varki, prevara… neopisiv je to ugođaj.  I otac Marinko Hranić ponosan je na Nikolin uspjeh, ali najviše sam ponosan na njega jer stvarno je odgovoran kao vozač i stvarno sam ponosan na taj način na koji se on ophodi prema svim drugim vozačima, prema sportu.  Nikolini planovi su da i dalje bude čim bolji vozač u Hrvatskoj, čim bolji vozač na Europskom prvenstvu, Svjetskom prvenstvu da ima i što bolju fizičku pripremu i da me uzme nekakav veliki tim za koji ću voziti jednog dana.  


Dosadašnjim uspjesima dokazao je da mu je dok vozi, samo nebo granica. Trudom i radom zaslužio je sve svoje dosadašnje uspjehe, zato držimo palce da mu se ostvari još i ta velika želja. Nikola, sretno!