Intervju: Animafestov Majstor animacije Rosto

Nizozemski redatelj, glazbenik i likovni umjetnik Rosto, gost aktualnog Animafesta, jedan je od najosebujnijih filmaša današnjice poznat po svojim filmskim, nadrealističkim, glazbenim fantazijama o kojima je govorio u intervjuu za HRT:

- Je li ovo vaš prvi susret s Animafestom u Zagrebu ili ste već bili gost festivala?

Prvi sam put bio na ovom festivalu prije 15 godina. Ovo mi je tek drugi put. U to je vrijeme sve bilo drukčije. Festival je bio drukčiji, a i ja sam tada bio sasvim drugi čovjek. Prikazivao se jedan od mojih prvih filmova. Vjerovali ili ne, čak sam dobio i nagradu. Doduše, ne za film, već kao najzgodniji muškarac na festivalu.

- U tih 15 godina ostvarili ste zadivljujuću karijeru i kako filmski redatelj i kao likovni umjetnik. Uistinu mnogo projekata, mnogo filmova. Možemo li se vratiti upravo na početke 2000-ih kada ste i realizirali svoj prvi kratkometražni animirani film „The Rise and Fall of the Legendary Anglobilly Feverson“. Što nam možete reći o svom prvom filmu?

To mi zapravo nije bio prvi film. Snimao sam filmove i prije, ali ne baš uspješno. Još sam kao klinac pokušavao snimati animirane filmove i „hororce“ tatinom „super osmicom“. No bezuspješno. Bili su loši i nijedan nisam dovršio. Prvi film koji sam uspješno snimio bio je trominutni „filmić“ „Beheaded“ 2000. godine, neposredno prije „Anglobilly Feversona“. Mislim da je to bio moj prvi uspješni film, iako nije baš naišao na dobar odaziv publike. No za mene je to bio uspjeh jer sam našao svoj filmski izričaj. Dok ste mladi, ugledate se na druge i nastojite ih kopirati. Nastojite svima udovoljiti, svojim roditeljima, djevojci... Bio je to prvi film koji sam snimio sebi za dušu. Bio sam posve iskren. I tako sam sasvim spontano i nenadano pronašao svoj umjetnički izričaj. Idući je bio „Anglobilly Feverson“, koji je bio nešto duži i ambiciozniji. U njemu sam pokušao ostati vjeran sebi i dalje razvijati svoj novootkriveni filmski izričaj.



Što je bilo presudno, sami kažete, u uspjehu ovog prvog i drugog filma, što je presudilo da nakon cijelog niza pokušaja ovaj put budete zadovoljni?

Kao što rekoh, bio je iskren. Bio sam neopterećen dvojbama. Svaki se umjetnik dok stvara bori sa svojim unutarnjim demonima koji ga tjeraju da sumnja u sebe. Stalno preispitujete sami sebe. Pokušavate to nadvladati i slijediti svoje instinkte... Kod snimanja filmova najviše se oslanjam na intuiciju. Zbog toga za njih kažu da su drukčiji, neki bi čak rekli „pomaknuti“ jer se prilikom snimanja služim intuicijom kao svojim unutarnjim kompasom. Svačija je intuicija jedinstvena. Ona je zaslužna za vaš prepoznatljivi umjetnički potpis. Čvrsto vjerujem da uvijek treba slijediti svoju intuiciju unatoč tomu što ona možda nije općeprihvaćena, popularna ili po volji vaših roditelja. Često ćete time naljutiti svoje roditelje ili ih razočarati. Ali to je nevažno. Glavno je da vi pronađete svoj izričaj i predstavite se svijetu.

- „Anglobilly Feverson“ je, naravno, zadovoljio i kritiku u svijetu. Postigli ste prvi veliki uspjeh. Koliko vam je taj uspjeh pomogao da se i vi, na jedan način, formirate kao prepoznatljivi redatelj?

Kad kažemo uspjeh... Što je zapravo uspjeh? Mjeri li se on novcem, slavom ili dugom i stabilnom karijerom? Ne znam... Ja ga smatram uspješnim jer mi je dao samopouzdanje. Ne zaboravite da sam tada bio mladi umjetnik u usponu. I kad pronađete svoj izričaj, još nemate dovoljno samopouzdanja. Štoviše, dugo sam bio uvjeren da nikoga ne zanima moj rad. Mislite da je to nešto osobno, da to samo vama nešto znači i da jedino vas to zanima. Sve je zapravo počelo s mojim online grafičkim romanom. Objavljivao sam epizode jednu po jednu. Zato što sam mogao. Nisam trebao ničije odobrenje niti mi je trebao novac. Bilo je to nešto posve novo. Internet je medijski prostor u kojem svatko može iznijeti svoje mišljenje. No internet je tada bio još u povojima. Bio sam sretan što imam takav medij na raspolaganju. Nije vam trebalo puno da nešto objavite. Mogli ste jednostavno predstaviti svoje zamisli. Reakcije publike na roman objavljen online, ne milijuna čitatelja, već nekoliko istomišljenika, ohrabrile su me da nastavim s radom. Tako je bilo i s „Anglobillyjem“ kad je riječ o filmovima. Nisam ni slutio da ima ljudi koje zanimaju moji radovi. Još kad vidite da su dobro prihvaćeni... Bilo je i onih kojima se nisu svidjeli. Moji filmovi nikad nisu podilazili ukusu širokih masa. Ali itekako vam pomaže da steknete samopouzdanje kad prikažete svoje radove i steknete poklonike. Shvatite da ipak ima ljudi koji to žele pogledati. Raste vam samopouzdanje i postajete sve odvažniji u svojim idućim filmovima.

- Grafički roman koji ste spomenuli i koji ste na internetu objavljivali krajem 90-ih i početkom 2000-ih „Mind My Gap“ vas je, na neki način, približio publici i osjetili ste publiku. Međutim, s obzirom na sve ono što ste realizirali kao umjetnik, upravo ovaj grafički roman ima sjajan potencijal za film, zar ne?

To je točno. „Mind My Gap“ nije samo priča, već cijeli jedan svijet. To je zapravo svijet u mojoj glavi u kojem živim.

- Kako biste opisali taj dom, taj svemir?

To mi je nepresušno vrelo ideja i inspiracije. Sve se temelji na intuiciji, ali i glazbi. Sve je počelo s pjesmama. Izvodio sam puno pjesama sa svojim bendom „The Wreckers“ s temom životnih raskrižja, ljudi u potrazi za domom, izgubljenih u nepoznatom... Malo sam bolje poslušao te pjesme. Svaka pjesma ima svoju priču. Ljudi često zaboravljaju da pjesme imaju narativni karakter, no ne nužno u klasičnom smislu. Pjesma ne mora imati klasičnu narativnu formu, ali ima u sebi neku priču, zapravo priče, boje... Sve se to može pretočiti u animaciju. Ja sam u biti pažljivo osluhnuo vlastite pjesme i shvatio da u njima ima likova. Među glavnim likovima u „Mind My Gapu“ čovjek je čije je ime Diddybob preuzeto iz pjesme koju sam davno napisao. Jednostavno dobro zvuči. To je jezik rock 'n' rolla: shang-a-lang diddybob. To ništa ne znači, a puno vam govori. I shvatio sam da se tu krije protagonist moje priče. Uz te vam pjesme naviru ideje za grafički roman ili film. Sve je to dio istog svemira koji se neprestano širi i u kojem uvijek iznova nalazim neke nove priče. Kad krenete na to putovanje u svijet mašte, stalno nailazite na nova mjesta. Glazba mi je samo zacrtala put kojim ću krenuti. Kad jednom krenete na to putovanje u svojoj glavi, stalno otkrivate nove scenarije i nove likove. I tomu nikad kraja. Moj se svemir i dalje širi. Od samih početaka ljudi me pitaju je li sve to dio nečega većeg, možda nekog dugometražnog filma. I odgovor je uvijek bio - da. Da, sve je to dio nečega većeg. Jednom ću snimiti i dugometražni film. Kad za to dođe vrijeme. Treba čekati da ideja sazri. Već 12-ak godina planiram snimiti dugometražni film. Već dugo razmišljam o tome. Znam da ću ga jednom snimiti. Ali to je kao s djetetom. Dijete se ne rađa nakon samo tri mjeseca. Ako mu još nije vrijeme, ne tiskajte. Počeo sam raditi na tome, ali mi se ideja nije sasvim iskristalizirala. Nakon nekoliko sam godina ponovno pokušao i opet ništa. No prije oko dvije i pol godine shvatio sam da je došao taj trenutak. Imao sam jasnu viziju. Kao što sam rekao, radnja nije kronološka. Imao sam samo scenu. A svaki dugometražni film ima trodijelnu strukturu. Početak, sredinu i kraj. Nedostajala mi je fabula. No sada... Trebalo mi je 15 godina da razradim ideju i sagledam sve iz druge perspektive. Na kraju mi se iznenada javila ideja za radnju filma. Ne možete sve nagurati u jedan film. Morate odabrati jednu narativnu nit. Tek mi je nedavno, prije dvije i pol godine, sinulo koju. I sad sam napokon počeo s radom na dugometražnom filmu.

- Istodobno s ovim projektom radite i na nastavku svoga projekta koji uključuje također glazbu. Sami ste glazbenik. Zanimljiva je priča o tome kako je bend „The Wreckers“ postao glazbeni projekt „Thee Wreckers“ i kako ste o tome snimili već tri filma. Tko su „The Wreckers“?

S dvadesetak godina osnovali smo bend „The Wreckers“. Sastojao se od četiri dečka koja su se divno slagala. Svirali smo rock. Bile su to pjesme o životnim raskrižjima. Kako to obično biva, došlo je do nesuglasica u bendu. Mislim da se svaki bend raspadne nakon najviše sedam godina. Članovi benda morali bi biti u svojim dvadesetima jer tada im rock 'n' roll najjače struji venama. Članovi mog benda zašli su u tridesete... Nestalo je sloge. Našli su djevojke, dobili djecu... Jednima je kosa poispadala, drugima posijedjela. I duh rock 'n' rolla je iščeznuo. S druge pak strane, imali smo hrpu odličnih pjesama, originalnih pjesama iz „Mind My Gapa“. Bilo ih je šteta pustiti da propadnu. Pjesma koju ne snimite ne postoji. Ako nema nikakva traga o njoj, ona ne postoji. I zato sam odlučio oživiti „duh“ svake ploče, uzeti njihovu srž i ovjekovječiti ih. Članovi mog sadašnjeg benda „Thee Wreckers“, ne „The Wreckers“, kao puno bolja verzija izvornog benda, nikad neće ostarjeti, naći djevojke ni imati djecu. I uvijek će doći na gažu. Oni izvode originalne pjesme iz „Mind My Gapa“.

- Imaju jedni druge.

Da. I zauvijek će u srcu nositi rock 'n' roll. Tako su se pretvorili u besmrtna, gotovo mitološka bića. Napravio sam od toga glazbeni projekt. To je nešto kao moj „Sgt. Pepper's“. Nikad nećemo nastupati uživo. Većinu pjesama snimio sam s članovima izvornog benda. Ako sam, recimo, neku pjesmu zamislio uz zborsku pratnju, sad sam je mogao tako i snimiti. To ne možete s rock-sastavom. Osmislio bih divan aranžman za pjesmu, no kad bi je odsvirali na gitari i bubnjevima, zvučala je bez veze. Sad sam je mogao snimiti točno onako kako sam htio. Zadnjih 12 g. snimali smo, s prekidima, originalne pjesme. Rezultat je dvosatni album na kojem su sjajne pjesme. Shvatio sam da, ako ga objavim, neće imati široku publiku. Nećemo ići na turneje, neće biti promidžbene kampanje... Morao sam smisliti nešto drugo. Napravio sam svoju „Fantaziju“. Disney je snimao animirane ekranizacije klasičnih bajki, a ja animiranu verziju svojih pjesama. Odlučio sam snimiti tetralogiju, niz od četiri filma nastalih na temelju pjesama. Tako sam htio publici približiti pjesme i viziju „Thee Wreckersa“.



- Ove se godine na Animafestu u Zagrebu predstavljate u sklopu programa Majstori animacije. Što vama kao umjetniku, kao redatelju znači zagrebački festival?

To je teško pitanje. Nisam dolazio ovamo 15 godina. Stoga ovo za mene ima dvojako značenje. Te davne... Mislim da je to bilo 2002. godine. Bio sam na početku svoje filmaške karijere. Tek sam počeo obilaziti festivale. Ostao mi je u dragoj uspomeni jer je to bio jedan od prvih festivala koje sam posjetio. Nisam ni slutio da postoje takvi događaji na kojima se okupljaju ljubitelji animacije i gledaju svoje filmove. Vanjski svijet i ne zna da postoje takvi festivali. Ni sam to nisam znao. Festival u Zagrebu bio je jedan od prvih koje sam posjetio i iskusio sve čari tih događaja. Sad vidim da se koncepcija festivala uvelike promijenila. Puno je moderniji. Prije je bio nekako zastario. To sad zvuči nevjerojatno jer animacija u posljednje vrijeme doživljava procvat. No tada je to bila forma koja izumire. Osim toga, Animafest je bio jedna od onih manifestacija koje su nastojale sačuvati ugroženu umjetničku formu kojoj prijeti nestanak zbog sve veće komercijalizacije i drugih zbivanja u surovom vanjskom svijetu. Sadašnja je koncepcija festivala posve drukčija. Veliča umjetničku formu koja doživljava pravi procvat. Iako i dalje treba zaštiti umjetnike i njihove individualne izričaje. Tek sam jučer stigao. Pitajte me opet kad festival završi i malo sredim dojmove... No čini mi se da ima dva cilja, zaštititi individualni umjetnički izričaj i istodobno veličati animaciju kao formu, koja doživljava procvat u zadnjih 15 godina.