Što čitati: triler s elementima horora ili roman koji propituje pitanje samoće i usamljenosti

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati.

Danas preporučuje drugi dio trilogije jednog od najuspješnijh španjolskih kriminalističkih serijala svih vremena i roman u kojem se nadopunjuju poezija i proza.


Dolores Redondo - Nasljeđe u kostima


Drugi dio trilogije o Baztánu, jednom od najuspješnijih španjolskih kriminalističkih serijala svih vremena. Serijal Dolores Redondo objavljuje se u 33 zemlje svijeta. 'Nevidljivi čuvar', prvi dio trilogije, ušao je i u finale najprestižnije svjetske književne nagrade Dagger za inovativnu kriminalističku prozu i to u konkurenciji s djelima iz cijeloga svijeta. Po njemu je snimljen i film iza kojeg stoje producenti ekranizacija Stiega Larssona.

Dolores Redondo prošlogodišnja je dobitnica nagrade Planeta. Nakon Nobelove, riječ je o najizdašnijoj svjetskoj književnoj nagradi koja donosi golemi publicitet i novčani iznos od 600 tisuća eura.

Radnja romana 'Nasljeđe u kostima' odvija se točno godinu dana nakon događanja prvog romana 'Nevidljivi čuvar'. Viša inspektorica Amaia, sada u visokoj trudnoći, prati suđenje čovjeku koji ubio svoju pokćerku... No suđenje se iznenada prekida. On je počinio samoubojstvo, a za sobom je ostavio misterioznu poruku za inspektoricu na kojoj je jedna jedina riječ: Tarttalo. Jednake poruke ostavljaju još dvojica zločinaca samoubojica. Sve je obavijeno nekom mračnom tajnom, nitko ne zna što ubojice tjera na samoubojstvo, ali itekako je očito da netko sve to iz sjene kontrolira.

Kako bi otkrila istinu, Amaia se još jednom mora suočiti s demonima vlastite prošlosti i vratiti se u dolinu svog djetinjstva gdje će istraga dobiti zastrašujući preokret. Ona mora istraživati zločine obavijene mistikom i narodnim legendama i otkriti kako je sve to skupa povezano sa slučajem pronađenih dječjih kostiju i devastirane crkve kojim se trenutno bavi. Amaia se, uz posao, ponovno bori i s duhovima vlastite prošlosti, a odnedavno i s izazovima novopečene majke. Dijete koje su ona i njen suprug priželjkivali, konačno je tu i ono ju povezuje s rodnim krajem iz kojeg je čitav život bježala i to na pozitivan, za nju dosad neuobičajen, način. Sada kada Amaia ima vlastitu skladnu obitelj ona još više strepi za njihovu sigurnost, a ponovni povratak u rodni grad otvorit će bolne rane. Kakve su to kosti pronađene oko kuće koju njen suprug želi kupiti, zašto se njezin DNK podudara s onim pronađenim u kostima, kakva je tajna koju krije njena mentalno bolesna majka?

Vrlo složeni zapleti i likovi - ubojice koji postaju samoubojice, svećenik koji u svoju kliniku dovodi pomno birane pacijente koji imaju u sebi posebnu 'nijansu zla', žena poremećenog uma, zaljubljeni sudac i drevna legenda koja svojom misterijom obavija cijelu ovu neobičnu priču. Amaia je snažnija, odlučnija, manje uplašena, zatvorena prema svome rodnom kraju nego u prošlom romanu. Također je i otvorenija prema mistici tog kraja, narodnim vjerovanjima i legendama, sjeća se i svog susreta s 'basajaunom', kojeg bi ranije bila odbacila kao kakvu halucinaciju. Mistika i magijski realizam kojim ova knjiga odiše čine ovu priču zanimljivijom i intrigantnijom, pretvarajući je iz kriminalističke priče i psihološkog trilera u nešto sasvim neobično. Dodatna posebnost koju ova priča ima je njeno mjesto radnje, koje je i samo po sebi magično - opisi te doline i vremenskih prilika u njoj, kiše koja neprestano pada...

Roman nije nabijen tipičnom trilerskom akcijom, ali je svejedno vrlo napet, ubojice su vješto prikriveni, sve se otkriva malo po malo, odmjerenim tempom. Tko ili što je Tarttalo (riječ koja označava stvorenje slično kiklopu, odnosno njegovu baskijsku inačicu) u ovome romanu? Legenda koja postaje stvarna, oluja koja bijesni, neprestani preokreti u radnji, osjećaj straha... roman poprima elemente horora.


Irena Matijašević - Kao kiša


Za Irenu Matijašević, urednicu na Trećem programu Hrvatskog radija i spisateljicu, do prije smo dvije godine mislili kako je njezin izbor - poezija. No, nakon dvije zbirke pjesama  objavila je svoj prvi roman 'Crno pismo' kojim je poprilično zainteresirala književnu javnost, a sada i roman 'Kao kiša'. Njezini su romani rijedak primjer u kojem se poezija i proza prožimaju, nadopunjavaju
Roman 'Kao kiša' je 'čitljiviji' od svoga prethodnika, odnosno više baziran na pripovijedanju, a manje na gustom tkanju poetsko-emotivnih 'crnih' zapisa.

Pripovjedač je psiholog koji se u trenutku kada roman započinje nalazi u situaciji koja se prema pravilima konvencionalnog građanskog života čini idealnom, no duboko u sebi osjeća se nazadovoljnim poslom, brakom, životom u cjelini.  Jedan slučajan susret u kafiću upoznat će ga sa ženom kojoj je osim psihoterapije potrebna korjenita promjena u načinu na koji promatra samu sebe i uspostavlja odnose s drugima. Njihov odnos, dubok i daleko iznad klasičnog odnosa psihologa i pacijentice, predočen kroz izmjenu raznih pripovjednih formi, od dijaloga i dnevnika do 'običnog' pripovijedanja, proces je zaranjanja u vlastite intimne svjetove, ali istovremeno i proces promjena koje oboje prolaze. On koji je na početku racionalan i ona sva emotivna, međusobnim prožimanjem polako će odbacivati ljušture tako čvrsto postavljenih principa.

U središtu je njihova propitivanja pitanje samoće i usamljenosti, ne kao vlastitog izbora i želje nego stanja u kojem se pojedinac nalazi kad je s nekim drugim,  kao i strahova - od prekida pogrešnog braka, nove ljubavi, iskoraka iz svakodnevnog, iz zadanih uloga u kojima nisu sretni. Pisanje, predočeno dnevnikom junakinje koji postaje utjeha, ali na koncu i način samospoznaje i izražavanja, u ovome romanu, kao i u 'Crnom pismu' ima veliku, čak i terapeutsku ulogu