Književna kritika: Karl Ove Knausgaard: Moja borba

Karl Ove Knausgaard: Moja borba
Prijevod: Ana Majnarić
OceanMore, Zagreb, 2016. 

NE BAŠ NEUOBIČAJEN ŽIVOT

"Geiru je mama bila stroga, a tata blag. Dagu Lotharu bili su podjednako blagi, tata možda mrvicu stroži. Ostalima je otac bio stroži, a majka blaža. No nitko nije bio strog kao moj tata, to sigurno.“ U sjeni ovih rečenica odvijaju se sva tri dosad prevedena i objavljena toma Knausgaardove Moje borbe, u prvom je planu otac kao zastrašujuće razmahana figura čiji se zločini ne prijavljuju, unatoč nastojanjima svih pravobraniteljstava za djecu.

Prvi tom bilježi raspad starog nasilnika i alkoholičara, kaos u koji se pretvorio njegov osamljenički život, muška inačica furije i manijakalnog pijanca, a ova se figura nadvija nad gotovo svaki redak što ga je Knausgaard napisao. Ovaj autor se malo-malo u tim svojim autobiografskim zapisima rasplače, količina prolivenih suza ne vjerujem da je nadmašena u bilo kojoj od knjiga koje sam čitao. Pretjerana osjetljivost možda je doista posljedica preživljenih gaženja od strane glave obitelji, glave tiranske, sadističke i voluminozne, kao što je to možda i samo spisateljska finta za slamanje nježnijih srdaca.

Golemi je to portret oca, čak predimenzionirani, ne u smislu autorova uvećavanja njegovih oštrih gabarita, nego u smislu ostavljanja ranjenoga tkiva iza sebe. Spočetka, čitajući prvi tom, odrasliji bi se čitatelj mogao upitati: pa dokle više taj muški roditelj, postani ti njegov problem, sredi bitangu – i možda se baš pri pojavljivanju ovakve reakcije i rađa istinsko ulaženje u Knausgaardovo obimno djelo koje u cijelosti ima šest tomova i obaseže tri tisuće stranica. A na njima se pedantno izlaže ne baš pretjerano neuobičajeni život autorov, njegove ljubavne, književne, slušalačke, misaone i odrastalačke odiseje, sa svim usponima i padovima kakve kao posljedicu može imati pedanterija kakvom se Knausgaard prihvatio ovog obimnog posla.

Internetska predaja, uz logorsku vatru piksela, kaže kako je jedan od tomova napisao za samo osam tjedana – ovakav tempo prirodno kao posljedicu može imati ponavljanja, pa i prenavljanja. Toga u Knausgaarda ima, nervozan je to autor koji vlastitom senzibilnošću barata na grub način, otprilike kao da je našao srce na cesti pa će ga sad raubovati  onako kako se troše cipele, što bi osjetljivijim dušama moglo možda i zasmetati. Ili je upravo u takvom divljem aranžiranju pitomosti i tajna njegova uspjeha i mogućnosti tako masovne identifikacije s piscem posvećenim izgradnji lika koji će se jednom, u budućnosti, baviti pisanjem? Iluzija kako je grubost istoznačna s iskrenošću – iskrenošću u artificijelnom djelu – jedan je od maestralno upotrijebljenih spisateljskih sredstava u Mojoj borbi, pa nije teško objasniti kako je jedan rogobatan pisac postao zaštitnim znakom različitih spisateljskih skupina. U njegovu nudizmu mnogi su vidjeli tragove i vlastite nage stražnjice, ma koliko ovakvo čitateljsko konstruiranje bilo daleko od istine. Na kraju, što je to istina? Faulkner je rado ponavljao kako činjenice ionako s njom nemaju nikakve veze – to je je isticao i filozof Branko Despot.

Pisci nisu daktilografi, Knausgaard je stvorio književni lik po uzoru na samoga sebe, a poticajne su slike i misli iz njegova djela književnost, a ne život. Kao devetnaestogodišnjak – a o čemu piše u petom tomu Moje borbe – htio je pisati poput Bukowskoga i Hamsuna. I sam Bukowski obožavao je Hamsuna, a Hamsun, taj „Dostojevski Sjevera“ kod Knausgaarda je opisan kao pisac čiji likovi nemaju nikakvu prošlost. Kod njih nema traume odrastanja, ono što im se pokazuje kao sporno sadašnji je život, recentni prepleti, momenti iz kojih njegovi junaci ne znaju hoće li izaći siti ili će nastaviti gladovati. Bukowski ima barem jednu knjigu koju vrijedi spomenuti kada je riječ o Mojoj borbi . To je Lovac ispod žita koji je u legendu ušao pod naslovom (odnosno prijevodom) Bludni sin. Riječ je o autobiografskom tekstu u kojemu je znatan broj stranica posvećen ocu koji je opisan još ubojitije nego kod Knausgaarda – za ljudsku propast i tiraniju oca Bukowskoga jednostavno nema opravdanja ni u alkoholu: samo njemačka pedantnost, samo stega, samo nesposobnost da se voli.

Tri velike autobiografije koje mi padaju na pamet u vezi s Knausgaardom su Ispovijesti Aurelija Augustina, Povijest nevolja Pierrea Abelarda i Ružičasto raspeće Henrya Millera. Ako je Moja borba nastojanje da se od sama sebe iskuje pisca, onda su Ispovijesti prikaz puta postajanja kršćaninom. Ako je Povijest nevolja popis jada koje je Abelard doživio s ljudima, kao i put k oprostu, onda je i Moja borba sličnih intencija – muka i spas su u podtekstu junakova nastojanja. Glavnu vezu Moja borba ima s Ružičastim raspećem, ista je želja obaju protagonista, isti put ljuštenja identitetskih kožica dok pred čitateljem ne ostane samo golo meso. Miller je bio u takvom poslu nenadmašan, teško ga je dostići, a i psihološki su drukčiji tipovi, kod Millera je majka ta koja je grozna, kruta, hladna i bezosjećajna, dok je otac opisan kao divan lik. Miller je ujedno bio i jedan od najboljih portretista u cijeloj američkoj književnosti, zatim, Miller je pronašao određeni mir u odmetničkom životnom stilu koji je pratilo prihvaćanje istočnjačkih i ezoterijskih učenja. A Knausgaard je gol kao vrabac u jesen (ali u nordijskome stakleniku, mora se dodati), on se smiruje slušajući ploče, čitajući velikane europske književnosti, vozajući bebu u kolicima. Miller je bio seljački zdrav, Knausgard je seljački robustan i krepak. Unatoč svim prolivenim suzama – on nije samo razmaženi Norvežanin koji piše dobro poduprt socijalnim sustavom svoje zemlje ne sanjajući pri tome kako je njegovim kolegama npr. na brdovitom Balkanu ili kako je bilo njegovu velikom  prethodniku Milleru koji je naporno radio na kojekakvim poslovima dok ga na kraju nije počela uzdržavati druga supruga. I jedan i drugi nastojali su anatomski precizno prikazati što sve može pridonijeti nastanku pisca iz sirove materije. Miller je na papir stavio dobro prokuhano gradivo vlastita života, dok je Knausgaard kuhao po japanski, naizgled ne kuhajući, glumeći sirovost, prijesnost. Miller znade zadaviti filozofiranjem, Knausgaard prenavljanjem. I jedan i drugi rado pričaju o formi, ali njima nije važna forma u smislu književnoga oblika, nego u sportskom smislu spisateljske kondicije. Obojica bi sjeli i naprosto pisali, rekosmo, jedan od tomova Knausgaard je napisao za samo dva mjeseca. A to se kod njega povremeno i vidi. Vidi se stihija, čak i kada se, kao u ovom trećem tomu, orijentira na uzaniji vremenski period – nema pretjerane logike u razvijanju priče, Knausgaard niže anegdote i vlastite, često neprovarene misli, poput onih o vremenu u djetinjstvu koje, tobože, leti, da bi se koji redak dalje pokazalo da se vuče. No zanimljivo je kako mu sve pobrojano malo šteti, čitatelj vrlo brzo postane svjestan da je ono što je u njega važno stvar samog momenta književne senzacije, a ne toliko književna čistoća rukopisa – ovdje je književnost reality, kao malogdje.

Junak je on naših dana, pisac koji je dobru literaturu ugurao i u ne baš čitanjem razjačane ruke, on nam danas dođe nešto kao usklik: svi smo mi Knausgaard, pisac koji je širom otvorio vrata svoga odrastanja, svoga doma, ložnice svojih roditelja i pokazao nam stvari kojih se ne usuđujemo sjetiti. Pa je i u trećem tomu, gdje se zagnjurio u djetinjstvo, opisao kašnjenja na ručak kakvih će se mnogi sjetiti, kada se sa strahom otvaraju vrata kuće i ulazi u hodnik, kao i prve ljubavi, one prve blještave ljubavi. Pišemo li o djetinjstvu možemo biti sigurni da ćemo upadati u paradokse. Miodrag Marković za djetinjstvo u jednom broju časopisa „Gradac“ kaže: svi smo mi bili djeca, neki su to još uvijek. I dodaje: čudna je ta svjetlost koja nam dolazi iz prošlosti. Literatura je genijalna, najgenijalnija stvar jer hvata ovu unikatnu, neponovljivu, alatima znanosti neuhvatljivu svjetlost čije nas bliještanje, ako smo čemu, može pratiti i do posljednjih dana.

Inspiracija koju je dobio iz djetinjstva neće se, međutim, ponoviti kod tlačenoga Knausgaarda – kod njega je tempo orijentiran na prikaz drila muškoga roditelja čiji angažmani ubijaju svaku nadu, djetinjstvo nije u njega praznik kojega će se neprestano i rado sjećati. Dječakov lik kao da je preživio usprkos, a vikinški gen u njemu, iako razblažen estetizacijama, bio je prejak za propadanje. Moralo je tu biti kojekakvih u knjizi neopisanih strategija, ne stoga što se sam autor njima možda nije znao koristiti u dječaštvu nego jer je Knausgaard pisac koji vas neće podupirati spasilačkim metodama, pa onda on takve stvari ni ne stavlja na papir. Čini što hoćeš, samo preživi!, to on kaže čitatelju. A otac, on je nešto što se vari, što morate provući kroz sustav, ma kako takav posao gadan i opasan bio. Gadan otac sastavljen je od smrvljenog stakla, kao ovaj njegov, tako da je jasno o čemu u takvoj zadaći može biti riječ, koliko to sve skupa može biti sablažnjivo nježnijim dušama. Treći tom događa se na mjestu koje bi moglo biti i raj, da nije nastanjeno oformljenim đavolima poput Knausgaardova roditelja. To je otok Tromoya. Glavni lik prepušten je uživanjima u stripovima koje smo i sami čitali (Tex Willer, npr.) a munje koje paraju naizgled mirno nebo. Knausgorijana je sastavljena od takvih vruće-hladnih šokova, upravo kada čitatelj pomisli kako su se stvari počele odvijati u nekom kakvom-takvom ljudskom ritmu, dogodi se nešto što opoziva taj mir. Djetinjstvo kao konstantno ratno stanje u osnovi je uznemirujućeg šarma ove knjige pune repetitivnog užasa kojemu ponavljanje ne izuzima snagu, dapače, kao da ubija svaku nadu. Knausgaard se odlučio paklenska vrata smjestiti u lik koji je izvana umalo pa savršen, ugledan član zajednice, osoba koja poznaje sve osobe u kraju vrijedne poznavanja, netko je to na koga se možete pozvati. Ubijaju nas s osmijehom na licu, zapisao je jedan rock-buntovnik i imao je pravo. O tom miru nedjeljnih popodneva, o miru predgrađa i njegovim užasima što se događaju iza zatvorenih vrata, o malim i mladim dušama i velikim užasima Knausgaard je ovaj put napisao cijelu knjigu, a samo odrastanje u kvalitetnu osobu događa se unatoč okolnostima, a ne kao njihova posljedica.

Primjereno je da ovaj tom pretkraj ima scenu gledanja fotografija iz neke knjige o holokaustu u knjižnici: slike nagih i iscrpljenih likova kao da su u podtekstu kompletne nakane autora koji je sve svoje umijeće upotrijebio ne bi li u čitatelju izazvao osjećaj direktnog prijenosa, nemontiranog materijala iz davnih dana koje je Miller nazvao „ranim jadima“ i da vam upravo takvim potezima zapravo jača vašu želju za životom, čak vas mami da kažete, s pravom ili ne: Knausgaard to smo svi mi. Međutim nismo. Neki od nas su Henry Miller. Da ne bude zabune. A sam Karl Ove, što reći, osim da je riječ o iznimnoj književnoj pojavi, fenomenu, čovjeku čiji se lik nije pobunio protiv oca, kako se radilo stoljećima, nego je užasno patio zbog njega. Bio za oca prikovan kao Prometej, a i vatru dobre književnosti donio je tako velikom broju čitatelja da bi jednoga dana mogao biti kažnjavan i najvećim nagradama.

Tekst je objavljem u emisiji Bibliovizor koju možete pronaći u Slušaonici Hrvatskoga radija.