Što čitati, domaći roman ili kanadsku distopiju?

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati.


Ivica Prtenjača – Tiho rušenje

Ako za nekog pisca možemo izjaviti kako piše lijepu prozu, a da to ne zvuči pretjerano, onda je to Ivica Prtenjača.

Ne samo što mu prvi roman nosi naslov 'Dobro je, lijepo je', što je već postala nekakva poštapalica za opisivanje njegova cjelokupna pjesničkog i proznog opusa, nego je i nakon nagrađivanog i za naše uvjete iznimno čitanog 'Brda', Ivica Prtenjača ustoličen je kao jedan od rijetkih majstora kondenzirane fabule, izbrušene rečenice i brojnih poetskih mjesta unutar romanesknog teksta.

Njegov treći roman s prethodna dva naslova čini kompaktnu cjelinu, premda to autoru vjerojatno nije bila nakana, barem na početku. Doista, kako to u jednom novinskom intervjuu kaže Prtenjača, kada bi sva tri kratka romana jednoga dana bila objavljena u zajedničkoj knjizi, dobili bismo jedinstvenu trilogiju u kojoj bi pažljiviji čitatelj pronašao prototip antijunaka našeg doba i vrlo jasne crte egzistencijalizma.

U sva se tri romana na neki način radi o likovima koji su se našli u situaciji kada je jedini mogući korak koji trebaju učiniti onaj – promjene. I dok je junak popularnog 'Brda' zamoren licemjerjem, lažnim vrijednostima i otuđenošću osjetio nasušnu potrebu za samoćom i na tri se mjeseca odmaknuo u potpunu izolaciju, junak 'Tihog rušenja' vlastitu će promjenu doživjeti na bližoj adresi, u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, stanu u koji ulazi kao soboslikar, a izlazi kao drukčiji čovjek.

Stan kojeg, prema nalogu neobičnog starca Branimira Vukoje, treba oljuštiti i ofarbati, svijet je kojeg treba nanovo urediti i postaje prostor u kojem se istovremeno 'uređuje', odnosno mijenja i glavni lik romana. On je inače profesor književnosti svjestan uzaludnosti vlastita studiranja, danas zaposlen u građevinskoj tvrtci i dodatno dezorijentiran činjenicom da je iza njega propali brak te da njegov sin raste daleko od njega. Stan u koji dolazi postaje 'zajednička čahura' u kojoj se nađe nekoliko ljudi sa svojim egzistencijama (među njima, ne zaboravimo spomenuti, ima i vrlo važnih ženskih likova) i za razliku od 'Brda' ovdje je ključan upravo taj suodnos s drugima, a ne samoća.

Preslagivanje života moguće je upravo pomoću/kroz druge ljude koji se također, premda na drukčiji način, mijenjaju. Po prvi put Prtenjača ovdje i usložnjava fabulu, nadopunjujući je drugom dionicom koja, premda odmaknuta u prostor jedne prevoditeljske rezidencije, razjašnjava neke ključne detalje one prve. Tajanstveni starac Vukoja, čiji je stan predmet  'ljuštenja i bojanja', svoju će priču dobiti upravo u tom drugom dijelu, u suodnosu s prevoditeljem Estebanom i njegova će priča osim razjašnjena sa sobom donijeti neke druge slike propasti i rasapa koje se uklapaju u prašnjavu atmosferu stana - slike rata, nesreće, gubitka djeteta, patnje i traume kakve inače nisu karakteristične za Prtenjačino pisanje. U kontekstu poetskih slika one se jednostavno odlično uklapaju i tiho i nenametljivo donose svoje jezive konotacije.

Lijepo je i dobro u ovom Prtenjačinom romanu to što donosi nekakav optimizam, vjeru u to kako nakon posla, u stanu i na sebi uz pomoć drugih, sve može ponovo biti 'čisto, uredno i skladno'.


Margaret Atwood – Godina potopa

Margaret Atwood, kanadska autorica, napisala je više od četrdeset djela (proza, poezija i kritički eseji), a njezine su knjige objavljene u više od trideset pet zemalja. Dobitnica je brojnih nagrada između ostalog i nagrade Booker 2000.

Kritičari su roman Godina potopa proglasili remek-djelom, genijalnom i proročanskom prozom napetom poput trilera. Po žanru distopija, roman smješten u budućnost. Vizija bliske budućnosti puna je stvarnih opasnosti i strahota, ali i komičnih efekata uz oštra zapažanja ženske psihe…

Prisjećanja i sudbine dvije žene, Toby i Ren, koje su pukim slučajem preživjele potop koji je uništio zapadnu civilizaciju, a koji je predvidjela jedna sekta kojoj su i njih dvije jedno vrijeme pripadale. Okružene mračnim, korumpiranim vladajućim strukturama i novim, genetski modificiranim vrstama, moraju odlučiti što će poduzeti jer ne mogu ostati zaključane u skloništu. Naglasak na prijateljstvu i solidarnosti koja daje smisao i vodi prema spasu; prijateljstvo koje nije lišeno ljubomore, ali i prijateljstvo koje nadilazi suparništvo i razočaranja i odlikuje se velikodušnošću koja na kraju romana pruža novu nadu.

Mračan, osjećajan, silovit, dubokouman i duhovit, ovaj roman predstavlja autoricu u najoriginalnijem  izdanju. Priča nosi i ozbiljnu poruku: pogledajte šta radimo svijetu, prirodi i sebi.