Koju knjigu odabrati za godišnji odmor?

Književna kritičarka Jagna Pogačnik redovito, utorkom, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska preporučuje što čitati.


Elena Ferrante – Priča o novom prezimenu

U Italiji su se godinama vodile polemike o tome tko se krije iza pseudonima Elena Ferrante. Navodila su se razna moguća imena,  znalo se samo da je žena, rođena u Napulju i da pisanje nije njeno glavno zanimanje. Talijanski novinar Claudio Gatti objavio je tekst u kojem tvrdi da je Ferrante zapravo Anita Raja, prevoditeljica s njemačkog.


Nakon objave 'Genijalne prijateljice', dospjela je na top-liste najčitanijih autora diljem svijeta. Danas je nemoguće pronaći bilo kakav pregled važnih djela 21. stoljeća na koji nisu uvršteni romani pod ovim pseudonimom, kritičari diljem svijeta proglasili su Elenu Ferrante jednom od najvažnijih svjetskih autora našeg doba.

Nakon prvog dijela napuljske sage 'Genijalna prijateljica', eto nam relativno brzo i prijevoda drugog dijela tetralogije 'Priča o novom prezimenu'.  U prvom dijelu upoznali smo dvije djevojčice, Elenu i Lilu, koje 50-ih godina prošlog stoljeća odrastaju na ulicama siromašnog predgrađa Napulja. Jedna blaga i željna priznanja onih koji je okružuju, druga žestoka, nepokolebljiva i samosvjesna. Dvije djevojčice tu će započeti kompleksno, ali iznimno prijateljstvo koje će odrediti njihove sudbine i biti zabilježeno u četiri romana ovog kvarteta.

Želja je dviju glavnih protagonistica da pobjegnu iz Napulja, iz siromašne svakodnevice prožete nasiljem. No, samo jednoj to će i uspjeti. Elena će završiti fakultet  i postat će respektabilna spisateljica. Lila će, s druge strane, iako nadarenija, morati napustiti školu u 14. godini i raditi u postolarskoj radionici svoga oca, sa 16 će se udati za lokalnog mafijaškog bogataša. Prijateljstvo dviju djevojaka od samih početaka karakterizirano i neprestanim rivalstvom, pa čak i zavišću. Elena je u ovom odnosu vječita druga, nijedan njezin uspjeh nije vrijedan ako mu Lila ne oda priznanje i kroz sva četiri romana provlači se osjećaj kako Elena mnoge stvari radi samo kako bi se nadmetala s prijateljicom.

U 'Priči o novom prezimenu' Elena i Lila sad su u svojim dvadesetima. Lila ostaje zatočena životom udate žene i velikim problemima s nasilnim mužem, a Elena nastavlja svoj put školovanja i samootkrivanja. Njihovi će životi krenuti potpuno različitim tijekovima. Lila nije ona djevojka koju smo upoznali u prvom dijelu, odustaje, predaje se, a onda kao nekim čudom ponovo se budi, željna znanja, učenja kada upoznaje Nina. Njen život je veliko mučenje i prijateljstvo sa Elenom ima velike uspone i padove, a onda samo shvate da jedna bez druge ne mogu. Elena odlazi u Pisu na fakultet, nije joj ni malo lako, siromašna je, ne dovoljno obrazovana. U krizi u jednom nadahnutom naletu piše roman koji je objavljen i tako završava ovaj nastavak. Dvije mlade žene i dalje njeguju složenu uzajamnu vezu koja ih povremeno čini vrlo bliskim, a povremeno ih sasvim udaljava jednu od druge. Svaka se koleba između bolnog neobaziranja i najdublje ljubavi prema onoj drugoj.

S tim kompliciranim i nevjerojatno detaljno opisanim prijateljstvom u središtu svog emotivnog života, dvije djevojke postaju žene plaćajući okrutnu cijenu sazrijevanja. Ova je knjiga jedan od najminucioznijih portreta ženskog prijateljstva.




Zoran Roško – Minus sapiens

Zoran Roško bavi se književnošću i teorijom, prozom i esejistikom, blogom i novinama, a u svakodnevnom profesionalnom životu radi kao knjižničar. Njegov prvi roman 'Ljepota jede ljude', bio je napisan u formi mp3 koje se držao u toj mjeri da je struktura knjige oponašala kolekciju pjesama na tome nosaču zvuka.

'Minus sapiens' znatan je otklon od svoga prethodnika, ako ništa drugo u smislu veće prohodnosti. Čitajući 'Minus sapiens' ulazite u svijet za koji je možda i najlakše reći da je nalik snu, jer ako ga takvim prihvatite ono što slijedi prestaje biti začudno i logika koje nema prestaje biti nešto što bi vas trebalo zabrinjavati. Glavni lik je Herzog, a budući da je jedno od glavnih pitanja u romanu ono identitetsko svaka poveznica s istoprezimenim velikim redateljem je više nego dobrodošla. On će se uputiti do 16. stoljeća i tamo potajice, opet pod drugim identitetom, pratiti Michela de Montaignea na putovanju o kojem govori njegov 'Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke'.

Taj paralelizam putovanja, s konkretnim tekstualnim predloškom iz 16. stoljeća, uspostavlja se preko filma kojeg glavni lik pokušava snimiti, zbog čega je roman prepun filmskih referenci i stilskih sredstava toga medija. Priča, bez obzira koliko bila čudna, posjeduje specifičnu zavodljivost i duhovitost. Ona čitavo vrijeme izmiče bilo kakvom logičkom objašnjenju, ali u jednom trenutku to postaje posve sporedna stvar, jer sve teče glatko i vrlo intrigantno.

Roškov je roman slojevit i filozofski snažan, ali ne od onih napisanih radi zbunjivanja čitatelja. U tom neobičnom kontekstu, pružena su neka od pitanja svih pitanja - identiteta, smrti, sjećanja i oblikovan novi prototip čovjeka našeg doba - minus sapiens.