Ivica Prtenjača: „Novi počeci daju čovjeku snagu da barem pokuša“

"Tiho rušenje" naziv je novog romana Ivice Prtenjače, pjesnika i prozaika, koji u ove ljetne dane ništa ne gradi i ne ruši - sprema se za odmor poput većine izmučenih napornom godinom. Roman je napisao u nepuna dva mjeseca i zadovoljan je provjerenim: tek je objavljen, a već ga nema za posudbu niti u jednoj zagrebačkoj knjižnici, kao ni prethodnog mu nagrađenog romana "Brdo".

Kako promijeniti vlastiti život, kada je pravi trenutak za rušenje i ponovno građenje vlastita života, saznajte u sljedećoj priči iz emisije Kulturni kolodvor:



Svi znamo da dobrog soboslikara nema ni za lijek. A tek oni i vrijedni i emotivni, koji ostvaruju odnos s klijentima, i strastveno pristupaju guljenju i bojenju zidova valjda još žive samo u literaturi. Baš jednog takvog pozitivca smjestio je Ivica Prtenjača u svoj novi roman "Tiho rušenje". Diplomirani profesor književnosti bez posla postaje soboslikar i sa svojim šegrtom kreće u rutinsko renoviranje oronulog stana u centru Zagreba, po poznatom sistemu ključ u ruke. No ovaj put ipak nije riječ o rutinskom poslu, ostarjeli prevoditelj Branimir Vukoja, vlasnik stana, svima mijenja život. I dok se gule zidovi, gletaju rupe, i nanosi nova boja, paralelno, metaforički,  svjedočimo  guljenju života likova.

Stotinjak stranica knjige sa sretnim završetkom i sjajnim stilom istodobno poetskim, duhovitim i vrckastim, ponovno otkriva simpatičnog pripovjedača koji piše nepretenciozno, zanimljivo i lako, o zahtjevnoj temi, novim životnim počecima. Kao i u prethodnom, nagrađenom romanu "Brdo", glavni lik sklanja se od ljudi da bi donio neke važne odluke,počistio vlastiti život. A kad Ivicu Prtenjaču pitamo o njegovim novim počecima i  radnim i životnim, popis iskustava mu  je podulji:  „Ja imam svakakva iskustva, radim od 15. Godine... Uvijek sam htio imati neki svoj novac da odem u Trst kupiti traperice ili knjige, radio sam na građevini, no nisam za neke finije poslove, sve ostavim zaprljano i neuredno,možda je bolje da ja to ne radim.“

Iako mu radovi na zidu  i ne idu tako loše, možda je ipak bolje da se pjesnik, prozaik i novinar drži onoga u čemu je najbolji, priča o novim počecima i  resetiranju života: „Mislim da smo mi uvijek na nekom novom početku, da svaki trenutak u životu ima neku šansu sva tri moja romana imaju vezu s trenutkom promjene, da se na njoj ustraje i da donese nagrade - najbanalnije rečeno, to me zanima jer tada se čovjek osjeća snažnim da barem pokuša.“

I ta snaga za novi pokušaj u ovom romanu biva nagrađena. Svim se njegovim  likovima posrećilo, a Prtenjačin junak dobiva glavni zgoditak - i posao u knjižnici i kuću na lijepom otoku, pravi novi početak iz snova. Tiho rušenje života ovaj put, imalo je smisla.

Zaustavite se na Kulturnom kolodvoru i na usluzi HRTi.