Hrvatska, domovina koju nose u srcu

U Zagrebu je prošloga tjedna boravilo više od 900 sportašica i sportaša na IV. Hrvatskim svjetskim igrama. Riječ je o natjecanju na kojem sudjeluje hrvatska dijaspora, a sudionici dolaze iz cijeloga svijeta. Ekipa Dobrog jutra doznala je zašto vole Hrvatsku, kako govore hrvatski i bi li voljeli živjeti ovdje.

Gotovo tisuću ljudi i jednako toliko priča. Italija i Čile samo su dvije od ukupno 31 zemlje iz koje je naša dijaspora stigla na IV. Hrvatske svjetske igre. Nadmetanja u 16 sportova sjajna su prilika za druženje i učenje jezika, s kojim, primjerice, Tomislav Klarić iz Australije nema nikakvih problema. Doma smo govorili na hrvatskom. To je bilo jako važno našim roditeljima, pa ja i moja sestra govorimo hrvatski,  priznaje taj strastveni igrač tenisa koji je treći put na ovom natjecanju, a Hrvatska mu je toliko u srcu da se - odlučio vratiti. Tu sam skoro tri godine, našao sam si posao i oženio se lani.  Majka i djed po očevoj strani su Zagrepčani, pa je Tomislav od malih nogu upijao informacije koje su ga zainteresirale za Hrvatsku. Iako je standard u Australiji viši i plaće su malo bolje, Tomislav kaže da se u Hrvatskoj može pristojno i dobro živjeti. Od samog početka ovdje je više nego zadovoljan.


Duh Hrvatske osjeća i Mate Bošnjak iz Njemačke, čiji se djed odselio u Mannheim prije više od 50 godina. U Hrvatsku dolazim često, svake godine. To je kao doći doma, ovo mi je Domovina. Imam hrvatsko državljanstvo, iako sam rođen u Njemačkoj, osjećam se kao Hrvat, kaže Mate. Njemački sam naučio tek u vrtiću, budući je moja mama pričala sa mnom hrvatski. Tako da mi je to jako drago, što znam i hrvatski i njemački, to je baš super. Ljubitelj košarke, osim sa svojim roditeljima, naš jezik govori svakodnevno u brojnoj hrvatskoj zajednici u Mannheimu.


Njemačka je blizu pa Mati nije problem doći u Hrvatsku, ali za voljenu zemlju Mirku Luki Lissai Vodanoviću, ni više od 11 tisuća kilometara – nije puno. Iz dalekog Perua srce ga vuče na Jadran. Lukini baka i djed došli su u Peru nakon II. Svjetskog rata. Djed je rođeni Višanin koji je studirao u Splitu, a baka je rodom iz Konjica, mjesta u Bosni i Hercegovini. Luka živi u Limi, ali uvijek želim putovati u Hrvatsku jer se osjećam kao Hrvat.  Iako je cijeli život proveo u zemlji na zapadu Južne Amerike, Mirkov je san nastaniti se u Hrvatskoj. Za stalno. Rodbine, kako kaže, ima po cijeloj Lijepoj našoj, a oni uvijek otvore ruke za rođaka iz Perua.  A nas Hrvata, ne biste vjerovali, i u toj zemlji ima priličan broj, Luka pretpostavlja 12 tisuća u tri generacije.

Trećoj generaciji Hrvata u dijaspori pripada i Ivan Grbac. Pravi pravcati Istranin iz Argentine. Moja familija je iz Istre, ja sam Istrijan, iz Ćićarije, selo Podgaće. Ja sam treća generacija u Argentini. Skoro svi smo iz Rosarija.  Gotovo 250 tisuća hrvatskih iseljenika živi u Argentini, tvrdi Ivan, koji je u Rosariju osnovao i hrvatski internetski radio. Preko njega također pokušava prenijeti svoje osjećaje prema Hrvatskoj, koje katkad ne može objasniti. Teško je reći, teško je razumjeti. U dijaspori osjećamo puno i ne znamo zašto. Uvijek kažemo da krv nije voda.  Imaju Argentina i Hrvatska mnogo toga zajedničkog. Obje zemlje, naravno, lude su za nogometom. I jednim posebnim čarobnjakom, koji dolazi upravo iz Ivanova grada. Najpoznatiji žitelj Rosarija možda jest Leo Messi, ali u Rosariju se gleda i hrvatska reprezentacija. Ivan je s prijateljem do sada skupio 60 dresova iz Hrvatske.