Nema ništa ljepšeg nego kad čovjek vidi one kojima smo pomogli

Ovih je dana u posjet domovini iz Afrike stigao misionar don Danko Litrić koji, unatoč mnogobrojnim nedaćama, već 36 godina boravi u dalekoj Ruandi.

Ovdje je teško što nikada ne mogu biti gladan, uvijek sam sit, a tamo se uvijek za čas ogladi,  govori to svećenik, selezijac – misionar don Danko Litrić koji je već 36 godina u Africi u službi dobročinitelja velikog broja siromašnih i najpotrebitijih stanovnika Ruande. Jedan je od dvanaestero rođene i osmero preživjele braće iz Šestanovca kod Omiša. Prisjeća se kako mu je, nakon dolaska, najteže bilo gledati gladnu i bolesnu djecu i ljude kojima ne može pomoći. I sam je izgubio 13 kg, prebolio malariju i preživio. U prvoj misiji na periferiji glavnog grada Kigalija, na oko 40 000 stanovnika nismo imali niti jednog dispanzera ili bolnicu, a sada smo uz pomoć dobrih ljudi su sagradili i školu, tako da se život jako mijenja.

Posebno teško bilo je 1994., za vrijeme rata u Ruandi, kada je bio svjedok genocida i masakra manjinskog plemena Tutsi koji su potražili sklonište u crkvi. Svaki dan su nam govorili da će nas doći ubiti, tako smo to proživljavali i spremali se na smrt, ispovijedali, tu su bili katolici i drugi. Tako dok nije došao taj 'crni petak', srijeda 13. travnja kada su provalili ogradu… To je bio strašan dan koji ne mogu zaboraviti. Rekli smo kad dođu sjest ćemo na stolicu, nakloniti glavu da se ne muče s nama. Oni s mačetama proći će začas pa ćemo našem Milosrdnom u nebo…  Srećom, preživio je. I morao na godinu dana napustiti Ruandu. A zatim se vratio u bijedu i siromaštvo, u razorenu i opustošenu zemlju. Sva ta iskustva opisao je u knjizi 'Krik iz Ruande'. Izdao ih je još četiri.

Uz pomoć dobrih ljudi i mnogih dobročinitelja don Danko pomogao je u gradnji crkve, škola i dječjih vrtića. Posebnu pozornost posvećuju edukaciji i odgoju mladih koje upćuju u temeljne vrijednosti života i osposobljavaju za mnoge zanate. Nema ništa ljepšeg nego kad čovjek vidi one kojima smo pomogli. Kad dođe majka s dvoje, troje djece, siročad, djeca ulice i kad se oni najedu pa te veselo gledaju, udaraju se po želucu, kaže, oče hvala ti ja sam sit.

Zahvaljujući darovima dobrotvora iz Hrvatske i pomoći Misijske središnjice u Zagrebu izgrađena je i kuća za časne sestre. Don Danko trenutačno obnaša dužnost upravitelja Zavoda za apostolski odgoj u Kigaliju. Kaže da nema mnogo slobodnog vremena. Obilazi svoje učenike s kojima ponekad zaigra stolni tenis. Želja mu je, kaže, da se pronađe lijek za malariju koja još uvijek ubija veliki broj ljudi te da ne nestane najveće bolesti na svijetu - gladi. Raduje se skorom povratku u Ruandu gdje se završava gradnja crkve Marije Pomoćnice. I nema se namjeru vratiti. Jer unatoč svemu proživljenom, Bogu zahvaljuje na dobru zdravlju i dodaje: još imam snage, psihičke i fizičke. Želim to što mi je Bog dao još iskoristiti za taj narod koji nas još treba.