Od kada je u mirovini, ne miruje

Biti u mirovini znači raditi ono što vas zanima. Tada je to najljepši dio života u kojem crpimo nadahnuća iz bogatog iskustva. U takvoj je mirovini Ana Narandžić, učiteljica koja se posvećuje pisanju i slikanju, a za svoja djela dobiva nagrade.

Ovo je ipak ljubavna pjesma, nazvala ju je Ana Narandžić, ali ljubavna pjesma zrele dobi. Za pjesme ju je pohvalio Hrvatski sabor kulture na Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, a za dramu o Loliti i Nabokovu dobila je prvu nagradu. Učiteljica razredne nastave prije dvije godine otišla je u mirovinu i od tada ne miruje. Oduvijek je pisala, crtala, kreirala i šivala, ali sada za to ima više vremena.

Kao djevojčica pobijedila je na natječaju Biblioteke Lastavica u pisanju recenzija za dječje romane i osvojila nagradno ljetovanje u Split. Bilo joj je to prvo ljetovanje u životu na kojem je naučila plivati. Kreativnost je prenosila i na učenike u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Filipovića, kojoj je bila vjerna gotovo pet desetljeća. Plakala je i ona i učenici kad je svoj posljednji naraštaj napuštala u trećem razredu. Ali život ide dalje i svoje dane Ana posvećuje pisanju i slikanju. Stalno uči, autorsku školu slikanja završila je kod profesora Kuliša. Potiče je obitelj, sinovi, snahe i suprug, a ona je beskrajno zahvalna za život.

U tom košmaru Ana je pronašla svoj svijet vedrih boja. Možda je za sve nas dobar način – pronaći i potaknuti svoju kreativnost te stvarajući izgraditi vlastiti svijet.