Željeznička kolonija u Maksimiru zaštićena je kulturno-povijesna cjelina

Stotinu godina jednog naselja, nepromijenjenih vizura, obnovljenih kuća i sretnih stanovnika nije malo. Željeznička kolonija u Maksimiru, jedinstveno je naselje u Zagrebu, zaštićeno kao nepokretno kulturno dobro, kulturno-povijesna cjelina.

Naselje malih kuća za željezničare izgrađeno na istočnoj periferiji Zagreba, između parka Maksimir i željezničke pruge bio je gradski projekt. Poslije I. svjetskog rata trebao je riješiti stambene probleme rastuće populacije radnika na željeznici. Investitor su bile Državne željeznice, parcelaciju je izradio Gradski građevni ured, a tipovi kuća uvezeni su s drugih lokacija državnih željeznica.

Izgrađeno je 145 stambenih jedinica u 35 kućica i to u samo dvije godine, 1927. i 1928. No, zašto je Željeznička kolonija tako vrijedna da je postala zaštićena kulturno-povijesna cjelina? Njezina vrijednost je u tome što je to spoj kolektivne nužnosti i individualne slobode. Možemo reći da je to mjesto gdje su se vjenčali selo i grad,  ističe Darja Radović Mahečić, autorica knjige 'Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba'. Engleska vodi s primjerima tzv. vrtnih naselja. Znamo za Elbenezer Horwarda koji je napisao Garden Cities of To - Morrow. On govori da bi svi trebali živjeti u takovim naseljima, ali to nije daleko od onog što su govorili naši Zemljaši pogotovo Stjepan Planić koji je smatrao  da je obiteljska kućica s vrtom vrhunac ljudskog stanovanja - osobna sloboda, pa makar ona bila i mala.

Dva su tipa takvih kuća u ovome naselju; za radnike one su u nizu poput vagona ili s rizalitnim izbačajima na krajevima te za rukovoditelje samo njih nekoliko većih, dvojnih katnica. Predvrt, i manji vrt iza kuće, dućan,  dominikanski samostan i kapela, dva ozelenjena trga; Kažotićev i Zoričićev s dječjim igralištem, socijalni su standard ovog naselja. U eri današnjeg urbanističkog kaosa, nepoštovanja baštine i samovolje vlasnika ovo je naselje nevjerojatno očuvano. Kuće koje tipologijom odudaraju od željezničarskih samo su one koje su izgrađene na mjestu kuća stradalih u bombardiranju 1944. Crkva koja je izgrađena 70-ih godina 20. stoljeća skladno se uklopila u središte naselja. Željeznička kolonija - izuzetna je zato što je cjelovita. Mi možda kasnije imamo avangardnije projekte, ali oni nisu završeni. I ono što je danas važno, to je mogućnost širenja takvog naselja, jer ako pogledamo kako danas izgleda Željeznička kolonija, svi oni kojima je bilo stalo do njihovih kuća na njima su radili, pa su tako nastale i promjene, ali u svrhu boljeg stanovanja,  objašnjava Radović Mahečić

Posjetili smo jednu takvu obitelj, zaljubljenu u ovo mjesto. Ovdje su uz pomoć arhitekta, stvorili svoj dom za 21. stoljeće. Ovo je kuća koja je imala do 100 m2 u originalu. Mi smo igrajući se sa elementima visina prostorija, gdje smo nekakvim kaskadama složili da su neki prostori niži, a neki viši, uspjeli smo dobiti još jednu etažu više unutra i na taj način dodali današnji potrebni komfor,  govori arhitekt Tihomil Matković. Šupe, pušnice i drvarnice u stražnjem vrtu zamijenio je travnjak i terasa kao ekstenzija dnevnog boravka. Kućica s bezbroj mogućnosti ostvarenje je sna ovoga bračnog para.

Vrtno naselje lijepih vizura i malog, ljudskog mjerila nekada i danas mjesto je sretnog i zaštićenog odrastanja. Svjedoči o tome i nečija mreža za ljuljanje kojoj nismo mogli odoljeti, postavljena u parku svakome na upotrebu. Naselje, ne geto, Željeznička kolonija zadržala je kulturu stanovanja, a njezini stanovnici osjećaj pripadnosti.

Ako je urbanizam i arhitektura paspartu naših života onda je Željeznička kolonija slika vedrih boja.