Grand Prix Orlando Jošku Juvančiću

Jednoglasnom odlukom prosudbenih žirija za dramu i glazbu nagrade Orlando na 68. dubrovačkim ljetnim igrama za poseban, velik i neprocjenjiv doprinos ovom Festivalu nagrađen je posebnim priznanjem Grand Prix Orlandom, kazališna duša Dubrovnika, redatelj, profesor, gospar Joško Juvančić.

Krenete li ispisivati teatrografiju njegovih predstava, shvatite da je većina amblematskih predstava Igara upravo njegovo redateljsko djelo.

Za razumijevanje Juvančićeva opusa, važno je citirati jednu misao iz monografije Hrvoja Ivanovića Joško Juvančić Jupa.

"Dubrovnik i Gavella dva su kamena temeljca u formiranju Juvančićevog kazališnog habitusa; ono što mu je Dubrovnik dao po pitanju mentaliteta, osjećaja života i odnosa prema tradiciji, Gavella mu je osvijestio kao polazišta umjetničkog stvaranja, učeći ga pri tom zanatu i uvodeći ga – na velika vrata - u zavodljivi svijet kazališta. Stoga ga i naziva svojim duhovnim i kazališnim ocem."

Da je tome tako potvrđuju njegovi redateljski  počeci na Igrama. Prvu predstavu na Igrama napravio je 1962., Molierovu Školu za žene u Kneževu dvoru, zatim  Držićevu Grižulu 1967. i povodom obilježavanja 400. obljetnice smrti Marina Držića. Slijede Ljubovnici 1969., Plakir iliti Grižula 1973. na Gradcu,  zatim kontroverzni, kako ga je kritika nazvala „nordijski i mračni“ Dundo Maroje iz 1974. te antologijska predstava Vojnovićeve Dubrovačke trilogije 1979. u dvorcu Skočibuha na Boninovu za koju je dobio nagradu Vladimir Nazor.

Nakon šestogodišnje stanke, režira Ecce homo na tvrđavi sv. Ivana okupivši veliki ansambl pretežno studenata Akademije  i po prvi puta nagrada Orlando dodijeljena je predstavi, a ne pojedincu, a 1990. pred zlokobno ratno vrijeme za Dubrovnik i Hrvatsku režira predstavu Kako bratja prodaše Jozefa.

Zajednički nazivnik spomenutih predstava je Juvančićevo istraživanje  dubrovačke ambijentalnosti, njegovanje dubrovačke dramske baštine te povratak sakralnim komponentama baštinskog teatra.

Usporedo s režiranjem, Juvančić se prihvaća umjetničkog kreiranja repertoara, prvo kao pomoćnik direktora Dramskog programa Marijana Matkovića davnih  sedamdesetih, da bi kasnije u različitim ulogama (kao ravnatelj Dramskog programa, predsjednik Umjetničkog vijeća)  izravno i neizravno sudjelovao u umjetničkom profiliranju Dramskog programa Igara gotovo trideset godina.

Posebna zasluga Joška Juvančića bila je poslijeratna borba za kontinuitet  Festivala zajedno s pokojnim Tomom Vlahutinom kada sudjeluje u organizaciji manifestacije Umjetnici Dubrovniku i simboličkom otvaranju Igara paljenjem svijeća na Stradunu 1992. da bi sljedeće godine preuzeo vođenje dramskog programa Igara pokušavajući vratiti poniženom Gradu i Igrama optimizam i nadu u snagu i potrebu umjetničkog kontinuiteta.

Njegov ravnateljski rad prožet je istraživanjem novih prostora na Igrama, repertoarnim inovacijama u skladu s tradicijom i otvorenošću za mlade glumačke i redateljske talente.

Uz vođenje Dramskog programa, Juvančić režira Hamleta s mladim Goranom Višnjićem, 1994., Ifigeniju na Tauridi  kao hommage Branku Gavelli 1996. te Dubrovačku trilogiju 1999.

U novom stoljeću režira:  Vojnovićev Ekvinocijo na Lokrumu 2004., 2007. Dum Marinu u pohode, 2007.  te Vojnovićev dramolet Na taraci 2009.

Sposobnost svoje komunikacije s najmlađim glumcima Juvančić je pokazao kada je u suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačke ADU,  postavio predstavu Dum Marinu u pohode. Bila je to, zapravo, prezentacija rada Majstorske radionice Joška Juvančića, u kojoj je nastupalo dvadesetak studenata Akademije. Objašnjavajući razloge zbog kojih se upustio u ovaj projekt, Juvančić je rekao: „Igre su od svojeg početka sudjelovale u afirmaciji talenta i zajedništva mladih ljudi, pa smo zato na Igre doveli nadarenu generaciju studenata glume koja će tu otkriti i pokazati dio svojih kreativnih mogućnosti. Osim toga, razlog je Držić i kontinuitet mojeg rada na Igrama, koji je počeo 1958. godine. Uzimajući u obzir sve to želio sam mladoj generaciji darovati nešto od svojih iskustava. Želio sam s njima još jednom propitati Držića, pokazati im kako se Držić kroz to moje vrijeme igrao, kako ga je koja generacija interpretirala i koliko je u svakom od tih vremena bio aktualan i zanimljiv“.

Ostaje nam divljenje Jošku Juvančiću kao redateljskom bardu, zaljubljeniku u Grad te dobrom duhu i  zaštitniku mladih naraštaja koji koračaju njegovim putem umjetnosti i posvećenosti kazalištu.