Bulgakov - neprolazni književni brend

Za mnoge jednoj od ponajboljih knjiga 20. stoljeća Bulgakov je posvetio dvanaest godina života. Svjetsku slavu Majstor i Margarita donijeli su mu tek tri desetljeća poslije. Roman je prvi put, naime, izdan 26 godina nakon piščeve smrti. Cenzuriran (s više od deset posto izmijenjenog teksta), u skraćenoj časopisnoj verziji…

"Isprva je roman bio u obliku feljtona. Tek poslije pojavljuje se Volandova svita, kojom Bulgakov podsjeća na istinu, na tisućljeća patnji. Lik Majstora na početku je pjesnik. Ni Margarita se ne pojavljuje odmah. Roman je rastao kao moćno drvo, svake je godine širio godove. U konačnici je nastao roman u romanu. Satira, mistika, romantika… O Moskvi i ljudima koji izdaju, koji su odani, koji su sposobni voljeti i koji su sposobni za uništavanje", kaže kustosica muzeja Bulgakovljev dom Irina Gorpenko-Mjagkova

Prvotni rukopis Bulgakov je spalio, misleći da kao pisac nema budućnosti u Sovjetskom Savezu, pa ga je morao pisati iz početka. Konačna verzija bila je šesta po redu! U toj dubokoj filozofskoj alegoriji Bulgakov je htio odgovoriti pjesnicima i piscima koji su u sovjetskoj Rusiji propagirali ateizam i negirali postojanje Isusa Krista kao povijesne ličnosti, ali i pokazati kako je zlo neodvojivo od našega svijeta, jednako kao i tama od svjetlosti. Osim dobra i zla, sukobio je nevinost i krivnju, hrabrost i kukavičluk. Naglasio važnost odgovornosti prema istini kada je vlast negira, važnost slobodnog duha u neslobodnom svijetu, intelektualne znatiželje, iskupljenja…

Stigao je u Moskvu 30-ih godina prošloga stoljeća. Moskvu s uništenom prošlošću, onu u kojoj tradicija nije bila potrebna. To mu se nije sviđalo. Na zubu njegove satire završila je i površnost i taština tadašnjeg modernog svijeta. I jazz, primjerice!

Roman, iz čijih redova odiše Gogolj, ali i Goetheov Faust, bio je hit među sovjetskom inteligencijom. Do službenog objavljivanja širio se ručno pretiskanim primjercima…

"Prilikom posjeta određenim dijelovima muzeja, kao što je to slučaj s tajnom sobom, zatvaramo vrata muzeja. Tada se naš prostor širi, otvara se peta dimenzija. Nakon ulaska kroz tajna vrata nađete se u sobi posvećenoj Majstoru i Margariti. Ondje je posmrtna maska Mihaila Afanasjeviča Bulgakova", kaže direktorica muzeja Bulgakovljev dom Natalija Skljazova.

Tajna soba - mjesto susreta vatre i vode, Sunca i Mjeseca, buke i tišine, svjetla i tame… Bulgakovljev knez tame Voland kao profesor crne magije u ateističku Moskvu toga vremena, u doba kada ondje ne vjeruju ni u Sotonu ni u Boga, dolazi uostalom sa svojom svitom za vrijeme proljetnog uštapa. Volanda se može pronaći i u Goetheovu Mefistu i u vrhovnom bogu skandinavske mitologije Odinu… Roman je pun aluzija da on i neki drugi likovi pripadaju masonskom redu slobodnih zidara…

U jednom od poznatih prizora u romanu mačak Behemot igra šah sa živim figurama. Aluzija na geopolitičku igru, onakvu kakvu danas igraju svjetske sile. Velika crna mačka, koja može piti votku, žonglirati igraćim kartama ili pucati na policiju, sve dok visi s lustera…

Muzej je proveo natječaj za mačka najsličnijeg Behemotu. Posjetitelji su im dovodili svoje mačke. Među njima i jedan mladi par, koji je odlučio darovati svog mačka jer su dobili bebu, a dijete je bilo alergično na krzno. Taj prelijepi mačak počeo je živjeti u muzeju. I, prema riječima Natalije Skljazove, odmah se uživio u ulogu Behemota.

Bulgakov je književnik postao u 32. godini, nakon što je zbog preboljenog tifusa morao napustiti liječnički poziv. Ubrzo nakon toga nastala je drama Dani Turbinovih, problematična zbog načina na koji je prikazana Revolucija. Bez obzira na Staljinovu veliku čistu 1937. i '38., nikoga od članova Bulgakovljeve obitelji nisu uhitili. Da, Staljin je osobno zabranio uprizorenja nekih od njegovih komada, ali pred drugima ga je znao zaštititi rečenicom - književna kvaliteta Bulgakova nadilazi riječi ljevica i desnica…

"Staljin se pojavljuje u životu Bulgakova najprije kao gledatelj. Petnaest je puta gledao Dane Turbinovih! Ljudi su stoga govorili Bulgakovu - Tebe štiti Staljin! Ostalo je tako do danas - kada se spomene Staljin, spomene se i Bulgakov. Staljin je bio pametan i lukav čovjek. Bulgakov mu se sviđao jer je vjerovao u jedinstvenu, moćnu Rusiju. O tome su imali isti stav. Ne treba zaboraviti da je Bulgakov boljševike prikazao kao nepokolebljivu silu - došli su i preuzeli vlast zauvijek. Staljin je poštovao Bulgakova. Čitao je njegove dnevnike, kao i roman Pseće srce, te gledao dramu Zojkin stan. Postoji zapisnik iz 1929. Tada su kijevski književnici došli k Staljinu i zahtijevali da se Dani Turbinovih maknu iz repertoara. Staljin je popustio. Poslije mu Bulgakov piše pisma. Staljin će ga nazvati, spasiti ga od samoubojstva, priča kustosica muzeja Bulgakovljev dom Irina Gorpenko-Mjagkova.

Zbog cenzure vlasti i nemogućnosti izvedbe bilo kojeg njegova djela do 1929., Bulgakov je od Staljina zatražio dozvolu da emigrira. Staljin ga je osobno nazvao i pitao želi li to doista. Završilo je tako da je Bulgakov nastavio raditi za Umjetnički teatar, gdje je kasnije adaptirao Gogoljeve Mrtve duše. U kasnim 30-tima priključio se Boljšoj teatru, kao libretist i suradnik. Ali i od tamo je digao sidro nakon što je spoznao da nijedno njegovo djelo neće ondje biti izvedeno. Staljin ga je mogao spasiti od uhićenja i pogubljenja, ali nije mogao ili htio utjecati na adaptaciju njegovih djela…

Bulgakov je pisao o patnjama naroda, o kreativnim ljudima koji ga mogu obraniti. Govorio je: Ne mogu pisati o seljacima, ne poznajem ih. Ne mogu pisati o proletarijatu, ne poznajem ga. Ali pisat ću o inteligenciji! Bulgakov je obranio čast ruskog pisca, koji se našao u vremenu Staljinova despotizma i terora. Shvaćajući sve to, on čuva tradiciju. Zato piše o Puškinu i prisjeća se Nikole II. Zato piše o Molièreu i prisjeća se Luja. Piše o sudbini stvaratelja i vlasti.

Nakon što je njegov komad o ranim Staljinovim revolucionarnim danima zabranjen i prije proba, Bulgakov je ponovno zatražio dopuštenje da napusti državu, ali i drugi put je odbijen. U konačnici je postao zarobljenik vlastite zemlje. Jer Jesenjin, Babelj ili Majakovski su odlazili i vraćali se. Bulgakov nije mogao…

Za Bulgakovljevu posljednju dramu Batum svi su govorili: Ah, kakva drama! Bulgakov je, međutim, shvaćao da će posljednji sud o njoj biti Staljinov. A Staljin je šutio. Dugo je šutio, nije davao svoj sud sve do odlaska na put. A onda je iz vlaka stigao brzojav da se predstava otkazuje. I tada je kod Bulgakova buknula bolest od koje je umro i njegov otac, hipertonička nefroskleroza, urođena bolest bubrega. Bulgakova je zapravo ubila uvreda, bio je osramoćen i ponižen. To će se pretvoriti u posljednje dane njegove patnje.

Zadnji tekst objavljen u SSSR-u za Bulgakovljeva života imao je simboličan naslov - Morfij. Jer sam je pisac u jednom dijelu svojeg života bio ovisnik o morfiju (najmanje dvaput ranjen je u Prvom svjetskom ratu), izliječio se zahvaljujući ženi. Umro je u Moskvi 1940.

Majstora i Margaritu prestao je pisati četiri tjedna prije smrti, ostavivši neke rečenice nedovršenima. Roman je objavljen više od deset godina nakon Staljinove smrti. U umjetničkim se krugovima i danas smatra - ukletim. Jer kazališne predstave i ekranizacije pratio je niz nesretnih slučajeva - bolest ili smrt mnogih poznatih glumaca…

Likovi iz Majstora i Margarite bili su inspiracija mnogim ruskim glazbenicima za pisanje više od 200 skladbi. Rolling Stonese djelo je inspiriralo za Sympathy for the Devil. Salmana Rushdiea za Sotonske stihove, velikog Andrzeja Wajdu biblijski dio romana za televizijski film… Roman o Majstoru, kojega vode ljubav i stvaralaštvo, i Margariti, koja požrtvovno slijedi ljubav. Do te mjere da je spremna zbog Majstora prodati dušu Sotoni.

Iz Rusije, s ljubavlju…