Posljednji kovač Kotoribe

Međimursko mjesto Kotoriba na samoj granici s Mađarskom prvo je mjesto u Hrvatskoj koje je dobilo željezničku prugu. Nekoć važno trgovište imalo je i šest tisuća stanovnika, a danas - gotovo upola manje. Imalo je i četiri kovača, a danas je samo jedan, i to u mirovini.  

Kotoripsku kasnobaroknu župnu crkvu iz 18. stoljeća od milja nazivaju katedralom jer se pročulo da do Zagreba nema veće. Još prije 30-tak godina sve je njezine metalne dijelove ručno obnovio tamošnji majstor Jožek te iskovao ulazna vrata.

Crkva se zove Sedam žalosti Majke Božje, a simboli označeni na tim vratima - srce sa sedam mačeva i križevi - to su simboli naše crkve, objašnjava umirovljeni kovač Josip Nađ. Treba malo misliti, crtati si i tako to ide. Ja sam te stvari volio raditi jako, ističe.

Pa kad je ljubavi, onda kovačija, kaže, nije teška premda biste možda očekivali da jest. Za kovača potkivača naukovao je tri godine. Nakon nauka je otišao u Zagreb, gdje je radio u ortopedskom poduzeću, kovao je kirurške instrumente i ortopedska pomagala.

Kiruršku je preciznost donio u vlastitu kovačnicu početkom 60-ih godina prošloga stoljeća. Sve tu svoju svrhu ima. Svaki alat ima svoj naziv, pogotovo ovi oblikovači - svaki ima svoju namjenu. Jer imamo veliki čekić i mali - negde se koristi veliki, negde mali, objašnjava vitalni Joža.

Glavni posao - potkivanje konja, okivanje kola, oštrenje plugova, a poslije i traktorskih nastavaka. Izrada vlastitih inovativnih oruđa poput parača kojim se na polju uništavao korov.
Nažalost, krajem tisućljeća Jožek je otišao u mirovinu i Kotoriba je ostala bez kovača. No, strojevi ni danas nisu svemoćni. Mora nekaj i ruka napraviti - ručno se radi, ne može sve stroj, kaže Jožek. Frkec - početak mora izraditi čovjek, a njegova je kovačnica još jedno od rijetkih mjesta gdje se to može vidjeti.

Tako je jedan nekoć vrlo životan, praktičan i tražen obrt postao kulturno-povijesna činjenica koju valja zabilježiti.