Kada odrastanje u domu nije trauma

Kuća sveti Franjo u Vugrovcu postoji od 1972. Djeluje u sastavu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i skrbi se za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi. Jedan od njezinih štićenika bio je i 22-godišnji Tomislav Galović iz Sesveta, student turističkog menadžmenta.  


Teških trenutaka je bilo dosta. Ali uvijek sam pronalazio snagu, glavna inspiracija mi je bila budućnost. Da će u budućnosti sve biti bolje, da da ću biti sretan jednog dana,  iskren je Tomislav Galović koji je danas sretan čovjek. Zahvaljujući neopisivoj snazi iz svojih je bitaka uvijek izlazio kao pobjednik. Moja priča je vezana za neke događaje u obitelji kad se nisu mogli brinuti o meni. S 5 godina  završio samu Domu, u Kući svetog Franje. Moj boravak usadio mi je naravno neke trajne, pozitivne stvari koje će sigurno utjecati na mene u mom budućem životu.


Odrastanje u domu i bez roditelja nikome od nas ne bi bilo lako. Pitamo Tomislava kako je pronalazio snagu o kojoj tako srčano govori. Gledam samo pozitivno, a na svoj boravak u domu kao na jedno predivno iskustvo jer sam naučio jako puno stvari koje su me definirale kroz život. Čak ne mogu ni zamisliti kako bi to bilo odrastati sa roditeljima. Navikao sam da su se za mene brinuli odgajatelji, da sam bio okružen djecom. Naravno, najviše se sjećam onih lijepih stvari. Naša druženja, izleti, razna događanja. Stalno si okružen djecom. Rijetko bi mi se dogodilo da bi mi bilo dosadno. Da nisam znao što bi radio.  Tete u domu, kako ih od milja zove, zauvijek će pamtiti. Njegovi drugi roditelji pružili su mu nezaboravne trenutke. U domu je bilo dosta odgajatelja. Brinu se o nama od 0-24, o našoj školi, ponašanju, prehranjuju nas. Uvijek me nazovu, pitaju kako sam, što radim. Kako je na fakultetu. Sretne su, vesele se mojim uspjesima jednako kao i ja. Ovim putem bih se od srca zahvalio svima njima što su bile uz mene i pomogle mi da izrastem u čovjeka kakav sam danas…  U domu je bio do 19. godine. Nakon srednje škole njegov novi dom postaje Šibenik. Bilo mi je bitno da završim neki fakultet, jer su mi bez toga mogućnosti dosta smanjene u današnjem svijetu. Izbor je pao na Šibenik. Baš sam nekidan završio 3.  godinu, obranio završni rad. Upisao 4.

Njegova sestra i dalje boravi u domu, dok brat živi s tatom. Kad nisam u Šibeniku onda sam u Sesvetama s bratom i ocem. Prije par godina smo se brat i ja odlučili da ćemo ipak ići živjeti s njim. Slažemo se, brinemo se za sve što treba u stanu. Pa u budućnosti se vidim, u bližoj budućnosti, da završim fakultet u Šibeniku, nakon toga da zasnujem obitelj, budem sretan i radim posao koji volim… Tomislave, sretno!