Dvorac Lužnica

Ostaci dvoraca danas nas podsjećaju na neka uzbudljiva vremena u kojima bi bilo zanimljivo živjeti. Ipak, pitanje je – bismo li bili u malobrojnoj privilegiranoj ekipi koja uživa u povlasticama ili bismo bili ona siromašna većina…

Danas su od mnogih raskošnih građevina ostale tek ruševine, neke su pretvorene u muzeje, a u tek rijetkima se i dalje živi. A jedan od takvih dvoraca koji je nastanjen  i u kojem možemo uživati svi – bez obzira na privilegije i imovinsko stanje, dvorac je Lužnica.

Dvorci izazivaju  čežnju i nostalgiju za vremenima kada se u njima raskošno živjelo. Ipak, često zaboravljamo kako je taj lagodan život bio rezerviran tek za mali broj povlaštenih. Jedan od takvih primjera je i dvorac u mjestu Lužnica pokraj Zaprešića.  Sagrađen je u 18. stoljeću kao rezidencija plemićke obitelji Rauch. Plemstvo i raskošan stil života s vremenom nestaju, a u prvoj polovici 20. stoljeća dvorac preuzima Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Časne sestre borave i djeluju u dvorcu, održavaju ga, ali ljepotu arhitekture i prirode ne zadržavaju za sebe. Otvaraju vrata dvorca građanstvu. Zahvaljujući njima u 21. stoljeću svi koji požele mogu boraviti i uživati u doista luksuznoj arhitekturi i prirodi. Dvorac je već 10 godina otvoren za javnost. On je od 1925. kada su ga napustili baruni Erdődy Rauh bio zapravo samostan sve do 2005. kada kreće njegova temeljita obnova. 2007. je otvoren za javnost. Danas on više nije samostan nego se u njemu odvijaju raznorazni programi. Na koje dolaze većinom laici zapravo,  otkriva s. M. Tea Juratović, ravnateljica.

Jednom godišnje uz otvorena vrata sve posjetitelje očekuje i prigodan program koji vraća u prošlost. Ovogodišnji 11. Dani otvorenih vrata sadrže i mali jubilej: 10 godina od osnivanja Duhovno obrazovnog centra Marijin dvor. Program predstavlja ovaj povijesni ambijent u bojama jeseni uz svojevrsno putovanje kroz vrijeme. U perivoj i dvorac vraćaju se legendarni bijeli konji, bez prinčeva ovaj put. Prizori iz prošlosti savršeno upotpunjuju ambijent koji časne sestre milosrdnice brižno održavaju. Prostor tako ostaje živi i naseljen, spomenička vrijednost ostaje sačuvana, a izbjegnuta je sudbina mnogih dvoraca: propadanje ili nedostupnost.

Ovdje se svi koji požele mogu barem nakratko osjećati kao povlašteni plemići; nedjeljom u šetnji dvorcem ili baš svakoga dana  u šetnji perivojem. A u posebne dane poput ovoga dojam je potpun. Kao da mašta postaje stvarnost.